Aktualnosti 2020.


Prosinac 2020.
Sretan Božić!


Sretan Božić i nova godina



Studeni 2020.
Budućnost brige za umiruće


Dom za osobe s demencijom na Sušaku

Početkom rujna, nakon nepune godine dana od otvaranja, prestao je s radom nadbiskupijski Dom za osobe s demencijom na Sušaku (Bulevar oslobođenja 15).

Rad je postao neodrživ, preskup, teret financiranja nije bio podnošljiv za nadbiskupijski budžet. Ni cijena od 10000 kn po korisniku nije mogla unijeti ravnotežu u omjer :10 zaposlenika naspram 5 korisnika. O pet korisnika brinula se voditeljica Odjela njege i brige o zdravlju, troje viših med. sestara i tehničara, tri njegovateljice, fizioterapeut, socijalni radnik i spremačica. Nadbiskupija je sufinancirala dvoje korisnika, tako da je uistinu bio u pitanju po riječima privremene ravnateljice ( na funkciji do 1. lipnja 2020. ) sestre Mirjam Jerković - pravi “financijski izazov”

2. srpnja 2020. god. Ekonomsko vijeće zatražilo je izvješće v.d. ravnatelja vlč. Pjotra Modrzejewskog o sveukupnom funkcioniranju i poslovanju Doma. Korona - uvjeti zaustavili su opremanje drugog kata, druge samostalne jedinice i širenje kapaciteta. Dom je bio popunjen jednu četvrtinu kapaciteta.

U međuvremenu v.d. ravnateljica s. Mirjam Jerković (Milosrdne sestre Sv.Križa) odlazi na zahtjev Družbe s te funkcije, a glavna sestra Doma, sestra Družbe milosrdnih sestara sv. Križa Samuela ??? prekida ugovor o radu s Domom. Odlasci su zabrinuli nadbiskupa Ivana Devčića jer se upravo redovnica s. Mirjam Jerković nekoliko godina pripremala za tu dužnost boraveći i radeći s osobama s demencijom u Njemačkoj i Engleskoj. Na mjesto v.d. ravnatelja imenuje vlč. P.M. inače glavnog građevinskog stručnjaka za izgradnju objekta. U cijeli projekt uloženo je više od 12 milijuna kuna: najviše u adaptaciju zgrade.

Grad, Županija, Ministarstvo pokazivali su dobru volju glede suradnje, ali do toga nije došlo. Okolnosti su specifične, vremena teška i preteška, na sve suporte lokalne zajednice i države treba gledati s krajnjim oprezom i s potpunim razumijevanjem da je tomu tako.

Kuća na Sušaku u vlasništvu je Nadbiskupije i u cijelosti je rekonstruirana. Kuća je naime, pripadala Milosrdnim sestrama sv. Križa pa ju je Riječka nadbiskupija kupila od te redovničke zajednice i u cijelosti je obnovila vlastitim sredstvima. Od proljeća 2020. nadbiskupijska tijela vodila su različita savjetovanja što učiniti da namjena rekonstruirane zgrade i iznimno skupog građevinskog zahvata, postane svrhovita i održiva. Dom je nastavio s radom, ali ne više u istom programu. Tijekom listopada korisnici su zbrinuti i smješteni u različite domove RH, a djelatnicima je ponuđeno zapošljavanje u nekoj od drugih nadbiskupijskih ustanova ili sporazumni odlazak na drugo radno mjesto nevezano uz Nadbiskupiju.

Odlučeno je da se na Sušak izmjesti Dom za starije svećenike koji je do tada bio smješten na 2. katu etaže stare zgrade u Tizianovoj 15 ( iznad Hospicija). Zgrada je okružena parkom, crkvom Srca Isusova župe sv. Ćirila i Metoda, terasama, parkingom, a unutrašnjost objekta je više nego primjerena za život starih i nemoćnih. Novi ravnatelj nadbiskupijske kuće za umirovljene svećenike je mons. Nikola Uravić. O svećenicima brine 6 djelatnica. Etaža iznad Hospicija, gdje su dosad živjeli svećenici u miru, u obnovi je.

Cijela je zgrada s rizičnom infrastrukturom i s konstrukcijom niske razine potresne otpornosti. Zgrada je povijesni objekt, spada u kategoriju gradnje do 1964. , i traži temeljitu i trajnu rekonstrukciju. Iako je zgrada rekonstruirana prije 8 godina, radovi koji su u tijeku, pokazali su niz slabosti, improvizacija, oštećenja; zaključno riječ je o zgradi s kritičnom infrastrukturom. Radovi su prerasli u ozbiljan građevinski poduhvat i drugih etaža objekta, a u konačnici će i projektanti i građevinski stručnjaci i Osnivač preuzeti svoj dio odgovornosti.

Dom za osobe s demencijom na Sušaku

U planu je da se etaža iznad Hospicija pripremi za prihvat još 14 palijativnih kreveta, što bi značilo da bi se potreba za smještanjem umirućih kvalitetno riješila. 14 bolesničkih mjesta koja su sada dostupna, gotovo su neprestano popunjena, a k tome se stalno iskazuje potreba za dodatnom takvom stacionarnom palijativnom skrbi. Riječka nadbiskupija je prije osam godina otvorila tu neophodnu ustanovu za palijativnu zdravstvenu skrb uz pomoć Grada i Županije.

Inače Hospicij s dvije trećine sredstava financira HZZO, trećinu daje Grad Rijeka, PGŽ, Osnivač, a tu su i donacije. O toj suradnji crkvenog i svjetovnog, o sinergiji Nadbiskupije, Grada, PGŽ-a, HZZO-a, lokalnih općina i gradova, udruga, obrtnika, poduzetnika, običnih građana, govorilo se puno.

No i sada, u ovom “novom normalnom”, mons. Matija Matičić, glavni ekonom Nadbiskupije, vjeruje u nastavak te suradnje jer svi prepoznaju potrebu, kvalitetu usluge i žele je osigurati, održati, poboljšati, proširiti. Naglasio je i podsjetio da je još papa Ivan Pavao II. utemeljio Svjetski dan bolesnika 1993. godine i da je tada postavio zahtjev svima da bolesnima treba što humanije i savjesnije pružati pomoć, kako ne bi nestalo suosjećanje i poštovanje pacijenta, te da sve strukture društva moraju osigurati dobro zdravstvo i ista prava za sve bolesne građane, bez diskriminacije, jer je briga za bolesne- briga za budućnost.

Riječka nadbiskupija će stoga za nekoliko mjeseci nastaviti razvijati kulturu skrbi o osobama koje odlaze.



Studeni 2020.
Tekst o jednoj gradnji, dogradnji i jednom rušenju


Radovi u Hospiciju

Izvođač radova 2011. godine u nadbiskupijskoj zgradi u Tizianovoj 15, bila je jedna karlovačka firma. Vršili su rekonstrukciju prizemlja i kata iznad: preciznije današnjeg Hospicija i prostora iznad Hospicija - svećeničkog doma.

Nakon 9 godina i nakon konkretno uloženih sredstva u adaptaciju, svjedoci smo prave građevinske apokalipse. Započela je prije nekoliko mjeseci urušavanjem i propadanjem podova i stropova, a onda su se počele otkrivati sve improvizacije prema “nasljeđu prošlosti i suvremenom društvu.” Kameni podovi iz 1900 i neke, prekriveni su daskama, druge podne izvedbe bazirane su na pijesku, piljevini, stropovi plaše lošim gredama, trskom koja se truni i svjedoči o starosti, netretiranju, raspadu. A sve nakon velike rekonstrukcije i ne tako daleke 2011. Čini ti se da si zalutao u Krležinu Baraku Pet Be.

Starina leži na nesigurnom valu, kroz pukotine na debelim hodnicima može se trenutno vidjeti život do dna zgrade. Betonskih podloga nema, ima stropnih stepenica, duplih spuštanja stropova, krova ispod krova i sličnih građevinskih rješenja i iznenađenja. Šire se prizori nezaštićenih instalacija, debelih cijevi usađenih u dotrajale grede, svjetlucavih kobri koje te i od gledanja mogu usmrtiti. Nalaz zagrebačkog statičara neprolazan, osoba se bojala za vlastitu sigurnost prilikom utvrđivanja stanja.

Izvođač u svom ugovoru iz 2011. - s Riječkom nadbiskupijom, garantira “solidnost i kvalitetu”. Njihova je poslovna filozofija, kažu, utemeljena na znanju i viziji razvoja. Poslovnost je eto završila kompletnom, ponovnom rekonstrukcijom 2020. god. radi ugroze života i neupotrebljivosti prostora.

Hospicij radi u otežanim uvjetima, pomiče se s mjesta na mjesto, sele se bolesnici iz sobe u sobu, sukladno rušenju iznad njihovih glava, i zaključno nije mirno onako kako to u riječkom Hospiciju jest.

Nadbiskupija se ispričava ljudima u potrebi i njihovim obiteljima.

Strašnije od opisanog bilo bi privremeno zatvaranje. No, potreba je takva da će se svi prilagoditi nevjerojatnim okolnostima i pružiti pomoć najosjetljivijoj ljudskoj skupini koja postoji u našoj stvarnosti - umirućima. Umirovljeni svećenici pak, izmješteni su sa zaljuljanog kata u novu nadbiskupijsku kuću na Sušaku. Kat iznad Hospicija danas je opet u rekonstrukciji. Podsjetnik je da su stari, bolesni, nemoćni bili ugroženi ovakvom gradnjom.

I za odnose i za mjesta potrebno je vrijeme. Nepunih 9 godina, vremenski period dakle, pokazao je istinu o graditeljskim čararolijama ovog Izvođača i Ureda za gradnje Riječke nadbiskupije koji je u međuvremenu ugašen odlukom oca nadbiskupa.

Radovi će potrajati od pola godine minimalno - do maksimalno godinu dana.

Što reći na kraju ovog građevinskog diskursa? Opasnosti ovakve gradnje isplivale su i napale prelijepu povijesnu zgradu u Tizianovoj 15 poput Covida-19. Za greške koje su mogle biti kobne, pobrinut će se Osnivač.

Život u Tizianovoj ide dalje.



Studeni 2020.
Jasna Buketa: "Što višem radim i boravim u hospiciju sve se manje bojim smrti"


Video intervju sa suradnicom riječkog hospicija prof. Jasnom Buketa objavljenom na riječkom portalu Torpedo media.



Listopad 2020.
Suosjećajnosti u listopadu


Izlet u Istru

Mjesečni izlet okrjepe za hospicijske djelatnike i vanjske suradnike, dogodio se u zemlji Velog Jože kako je to pjesnički primijetio nadbiskup Ivan Devčić. Ravnateljica Hospicija, s. Daniela, povela nas je putevima svoje prošlosti. Posjetili smo Pazin, šetali uz Pazinčicu i slap Zarečki krov. Pazinčica ponire u Pazinsku jamu, a ponor rječice pravo je remek djelo prirode i Stvoritelja. Slapovi na Pazinčici imaju pećinu ispod vodopada. Pećine pak podsjećaju na krov iznad kojeg Pazinčica u svom toku stvara vodopade i jezera.

Bila je prva subota u listopadu, kiša nas je promatrala s oblaka, ali i dopustila da prošećemo kroz pazinsku dolinu duž botaničkog korita zelene i niske Pazinčice. Porječje nas je pozdravljalo mirom, vodom, šipkom, crvenim glogom - glogom čije bobice pomažu kod umora, manjka energije, tjeskobe... ponašaju se, kažu travari poput srčanog sedativa. Gotovo je jasno da je sestra Daniela znala u kakvu istarsku oazu vodi svoj tim. Tako se eto ispostavilo da se Pazinčica iz njezinog djetinjstva, nije promijenila. Listopadsku stazu, nastavili smo prema rodnoj kući nadbiskupa Josipa Pavlišića. Riječka, katolička osnovna škola s ponosom nosi njegovo ime. Baš ove godine, svi zajedno, obilježavamo 15 godina od nadbiskupovog preminuća i prvih 5 godina života Škole u kojoj se na svakom koraku osjeća njegova nevidljiva prisutnost. Ovim brojkama, dodajem i 20 godina od posvećenja za biskupa našeg današnjeg riječkog nadbiskupa i metropolita Ivana Devčića i činjenicu da je upravo on, otac nadb. Ivan osnovao školu koja trajno čuva spomen na dragog nam učitelja i pastira Josipa Pavlišića. U rodnim Srbljanima, dočekali su nas Dolores i Eugen Paulišić, članovi njegove obitelji.

Na kamenom pročelju pročitasmo sadržaj spomen-ploče; prerađene Mažuranićeve stihove koji pozivaju na pripadnost, nacionalni identitet, domoljublje;

"Noneti naši rodili su se tu
Oci naši rodili su se tu
I mi isti rodili smo se tu
Za nas draže na svietu ni".

Danas je Pavlišićeva kamena kuća u Srbljanima, vila Dolores koju posjećuje cijeli svijet. Interesantno je da može ugostiti 19 ljudi, a da je upravo to bio i broj naše družine. Možda sljedeće osnaživanje i bude u Pavlišićevim dvorima i njegovom vrtno-šumskom prstenu. Jer gori njegov duh u Srbljanima i jarko i snažno.

Kiša, ili preciznije Božja volja, skrenula nas je potom, u srednjovjekovni Svetvinčenat. Ulice, trg, kaštel, crkvice - bijahu čarobno okupani na oktobarskoj kiši, posuti lišćem i kestenjem. Utočište pronađosmo - baš poput Mažuranićeve Čete, u crkvi osobite ljepote, renesansnoj građevini - Crkvi Navještenja BDM. Pozdravio nas je vlč. Darko Zgrablić i pokazao nam najveće crkveno blago - relikvije krvi blaženika Miroslava Bulešića, velikog sina ovoga kraja, mučki ubijenog 1947. god. Istaknuo je da je Miroslav Bulešić rođen kao posve obično dijete i da nije bio ničime predodređen. Ipak "pred njim su kao i pred svakim čovjekom, bili životni odabiri. On je donio svoje životne odluke i u tome je je bio dosljedan. Crkva prepoznaje blaženike i svece i upravo po tome što su u odluci biti bolji - bili dosljedniji. To je prilika koju Bog daje svakome u životu. Po uzoru na Isusa u ljudima trebamo uvijek nastojati prepoznati ono dobro i na tome nastojati u izgradnji boljega svijeta. To svatko od nas treba činiti nastojeći izvršavati svoje poslanje..."

Dan je završio olujom, na imanju Klarići u prijateljskoj atmosferi uz kamin i domaća istarska jela. Sakralno-kulturni, opuštajući izlet, platforma zajedništva i sloge, okončana je u subotnje predvečerje. S mišlju kako povijest oblikuje pojedinca i kako pojedinac oblikuje povijest, utonula sam u miran san. Zaključih da je odlazak na naš najveći poluotok bio izlet - pojilište - za rasterećenje suosjećajnih duša.

Jasna Buketa

Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru Izlet u Istru



Rujan 2020.
Jedno hodočašće u vrijeme koronavirusa


Hodočašće na Krk

5. rujna 2020., na Dan bolesnih i umirućih ljudi, djelatnici riječkog Hospicija te vanjski suradnici - svi vođeni nadb. Ivanom Devčićem, ravnateljicom Hospicija - s. Danielom Orbanić, vlč. Lukom Lučićem, krenuše u jedno od najstarijih svetišta u Hrvatskoj - u svetište Majke Božje Goričke.

Riječ je o najvećem Marijanskom svetištu u Krčkoj biskupiji. Svetište je staro više od 900 godina i usko je povezano s benediktincima iz sv. Lucije. Govorimo o bogatoj tradiciji, o glagoljaškoj kulturi, o blizini crkvice sv. Lucije, o Baščanskoj ploči - najdragocjenijem hrvatskom spomeniku.

Dan je bio ljetni, mediteranski, Baška i jest južna, u zaleđu brdovita , te neobično za otok - bogata potocima i rječicama. Do hodočasničkog okupljališta, došli smo zavjetnim stepenicama kojih ima 237 (građene su od 1877. - 1891.) Krenuli smo duž "potoka Majke Božje", stepenicama koje prate Križni put i vode do Svetišta. Postaje su salivene u bronci, a blagoslovljene na Prvu korizmenu nedjelju 2003. god. Predaja kaže da su djeca u 3 navrata (1415. god.) na čudesan način pronašla na brijegu kip Majke Božje iz crkvice u Jurandvoru. Naime svetište potječe iz 11. st., a nalazilo se u predjelu Goričice u današnjem Jurandvoru, odakle mu i naziv "Goričke". Na sadašnjem mjestu, izgrađeno je tijekom 15. st., a posvećeno je 1550. god. po biskupu Albertu Dujmu de Gliricisu. Zasebnost je i podatak da je papa Leon XIII., 1896. dao vjernicima hodočasnicima mogućnost dobivanja potpunog oprosta na blagdane Velike i Male Gospe, na Pedesetnicu i Duhovski ponedjeljak.

U uspavanoj ljepoti Svetišta koje nije žrtva turističkog kaosa, u atmosferi iz starih priča, u mirnom počivalištu, dočekao nas je vlč. mr. Marinko Barbiš. Podsjetio je na važnost datuma našeg hodočašća, realizacije naše duhovne potrebe, jer je to bio Dan kad je prije 23 godine, umrla Majka Tereza. Majka Tereza je sa 2000 redovnica posvetila svoj život siromašnim, bolesnim, umirućim ljudima u Indiji i na svim kontinentima. Svrha hodočašća zaokružena je i izabranim Danom i sv. misom koju je vodio nadb. I. Devčić zajedno s vlč. L. Lučićem i vlč. M. Barbišem.

Putovanje u doba korone, završilo je zajedničkim druženjem u Dvorima Sv. Jurja uz poštivanje epidemioloških mjera, a meni se nekako u intervalu od predjela do glavnog jela, vrtložilo u mislima da se i Majka Tereza borila protiv zaraza koje su mijenjale svijet, i da mi to isto činimo s Covidom-19 danas.

Jasna Buketa

Hodočašće na Krk Hodočašće na Krk Hodočašće na Krk Hodočašće na Krk Hodočašće na Krk Hodočašće na Krk Hodočašće na Krk Hodočašće na Krk Hodočašće na Krk Hodočašće na Krk Hodočašće na Krk



Kolovoz 2020.
Sv. misa za preminule


misa u hospiciju

12.08. 2020., održana je sv. misa za preminule u riječkom Hospiciju prije godinu dana i za one koji su nas napustili ovog ljeta 2020. U korona - uvjetima, mise se održavaju i dalje svakog 12. u mjesecu, ali bez prisustva članova obitelji i drugih vjernika. Misu je vodio vlc. Dragec Prlog u prisustvu hospicijskog osoblja i to u Tihoj sobi - hospicijskoj kapelici. Tako su unutar Molitve vjernika iščitana imena preminulih za navedeno razdoblje. Molilo se za duše pokojnika, a sve u želji da im pomognemo na njihovom posljednjem putovanju. Molili smo i za sve nas; za ožalošćene obitelji, za osoblje Hospicija, za sve koji smo još na putu ovoga života.

Jasna Buketa



Lipanj 2020.
Revizorsko izvješce o uvidu za 2019.


Revizorsko izvješce o uvidu za 2019

Izvjes̍će revizora za 2019. godinu.pdf



Svibanj 2020.
Samoborske tajne
U promjeni je ljepota i smisao življenja 


Samobor

Promjenu je hospicijskim djelatnicima, sjemeništarcima, dijelu svećenstva s ocem nadbiskupom, vanjskim suradnicima, volonterima - donijela sestra Daniela Orbanić, ravnateljica riječkog Hospicija. Povela je na izlet veliku družinu potičući u svima  nama aktivnost - da ode ono što treba otići, da napravimo mjesta nečem boljem i drugačijem.

"Ljudi krivo promišljaju kako je potrebno činiti velika djela da bi se postao netko. Uostalom zar se mora postati netko? Živimo svoj darovan život svatko sa ponuđenim darovima. Budimo na dobro svima oko nas. Tada svaka, dobra sitnica, postaje ogromna", rekao je pok. Joža Prudeus; učitelj, pjesnik, veliki čovjek, autor imena Vatreni, Samoborac, o kojem je izletničko društvo iz riječke Tizianove 15, učilo u autobusu, 30. svibnja 2020., baš kao na pravoj terenskoj nastavi - a sve na putu za Samobor.

Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor

Pljeskali smo mislima čovjeka koji je osmislio Večeri ljubavne poezije na grobu Samoborčanke Ljubice Cantilly - velike i nesretne ljubavi pjesnika ilirca; Stanka Vraza. Nismo sudjelovali u najromantičnijoj samoborskoj ljetnoj manifestaciji koja već 30 godina njeguje poetsku riječ i čuva uspomenu na tu ljubav, ali smo posjetili grob Vrazove Ljubice uz župnu crkvu sv. Anastazije i čitali uklesane stihove u Prolazu hrvatskih pjesnika iskazanih na temelju Vrazovih Đulabija. Osim ljubavnog stihotvorstva, čitasmo i domoljubne verse:

"Zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatskim govorim
šapćem hrvatskim…"
(Pajo Kanižaj),

i to na sam Dan državnosti u aleji ruža u Samoboru ispred Spomenika žrtvama Domovinskog rata u Parku domovinske zahvalnosti, uz zid crkve sv. Anastazije. Bili smo obuzeti čistom emocijom, čistim romantičarskim zanosom i ponosom. Inače spomen zid sadrži 53 imena poginula branitelja u Domovinskom ratu s područja Samobora i Svete Nedelje. Prekrasno obilježismo spomen konstituiranja prvog demokratski izabranog sabora, povijesni je to spomen jer se nakon skoro 20 godina opet Dan državnosti obilježava upravo 30. svibnja. Festival ljubavi prema domovini spojismo tako s ljubavlju samoborskog Romea i samoborske Julijane. Odasmo poštovanje ljubavi prema ženi i ljubavi prema domovini. Vraz bi bio zadovoljan. I baš kao u Shakespearevoj tragediji, njihovu je ljubav branila obitelj, Ljubičin otac Antun Cantilly nije dao ruku svoje jedinice siromašnom pjesniku. "Morao je to biti čovjek iz iste klase", reći će Josip Prudeus, profesor hrvatskog jezika i povijesti  s početka ovog putopisa. U raskošnoj je kući na glavnom samoborskom trgu, Vrazova Ljubica i umrla u 30. godini od raka. Možda bi, da se udala za Vraza, dulje i poživjela. No, tada ne bi bilo ljubavnog kanconijera. Ljubica je upravo tako i postala i ostala trajna Vrazova inspiracija: kao Petrarkina Laura - talijanskom pjesniku. "LICE, OČI, USTA, TRI RIJEČI MALENE AL' SE OD NJIH RODIŠE PJESNI NEBROJENE." Kuću u kojoj je živjela Julijana Cantilly, fotografirasmo zainteresirano - činismo to izvana s prepunog Trga kralja Tomislava.

Požurismo jer nas je već ispred župne crkve sv. Anastazije, čekalo samoborsko svećenstvo. Ime Anastazija (Stošija) znači "uskrsnica", ubraja se u imena najpoznatijih ranokršćanskih mučenika -  upravo smo tim  imenom ispratili Uskrs, i pozdravili Pedesetnicu - Duhove, svjesniji da Duh Sveti stvara novi svijet i omogućava uništiti mržnju, nepraštanje, prijevare i svaku zloću i da je  sada tu. Samo molitva otvara prostor u koji Duh dolazi. Otvorismo tako um i srce sv. misom.Bila je posvećena domovini, a vodili su je riječki nadbiskup Ivan Devčić, Ivica Cik, župnik, Kristijan Tušek, župni vikar, vlč. Ivan Milardović, pater Marko Stipetić, bogoslov Matej Lučić. Proslavismo obred slavljenja Euharistije. Nadb. Devčić je u propovijedi naglasio da se radujemo žrtvi jer nas uvodi u zajedništvo s Bogom i ljudima. A potom nas domaćini okrijepiše autohtonim  delicijama iz predgrađa Rude ("tenki kolač", greblice). Jelo su priređivale domaćice (recept iz 15. st.) za svoje muževe rudare koji su radili u rudniku Sveta Barbara. Ta rudarska greblica, uvrštena je na popis zaštićenih dobara hrvatske nematerijalne baštine.

Rude - samoborsko naselje nismo posjetili, ali nakon tradicionalnog ručka "po domaći spravlenog" u romantičnom restoranu hotela Lavica, gdje nam se pridružio i ekonom Riječke nadbiskupije, mons. Matija Matičić, krenusmo kroz stari park, uz potok Gradnu, šetnicom dr. Franje Tuđmana, kroz Vugrinščak - do "samoborskog mora" - Hidropatskog kupališta i onda uzbrdo do Starog grada Samobora. Nekoć je to bila kraljevska utvrda, danas samo ruševina, ali ponosna, tajanstvena, zadivljujuća:

"Mru kraljevstva, mru gradovi,
I njih plemstvo trava krije;
A jer je umrli život ovi,
Čovjek u srcu miran nije;
A svaki dan vidi očito,
Da nije ništar vjekovito."
(I. Gundulić)

Naziru se kule, prolazi, hodnici, prozori, puškarnice, kapela sv. Ane, otvori za topove kroz koje prodiru krošnje i nebo. Ipak možemo zamisliti plemenitaše i plemkinje, vitezove,  stražu, Šenoinu  Klaru Grubarovu koja poput Dalile juri samoborskim odajama i očajava zbog mladog Pavla Gregorijanca. Pavle ljubi Doru građanku, a ne Klaru plemkinju. I ovdje na vrhu brda Tepec promišljasmo o zabranjenim ljubavima zbog pripadnosti različitim staležima; Dora Krupić i Pavle Gregorijanec (građanka, kći zlatara i plemić), Ljubica Cantilly i Stanko Vraz (kći bogatog trgovca i siromašni književnik). Stari grad gradio je češki kralj  Otokar II. u 12. st. i od tada se vlasnici mijenjaju kroz stoljeća. Zadnji stanari dvorac napuštaju na kraju 18.st., i od tada počinje propadanje te kamene ljepotice.

Spustismo se niz Tepec, znojni, crveni - ikonica srca na pametnim telefonima pokazivaše 18 prijeđenih katova - što reći osim bravo za našu ravnateljicu Danielu koja se svojski pobrinula i za naše tijelo i za naš duh. Nekako prođosmo kroz odbacivanje lošeg i dopustismo rađanje novih misli i osjećaja.

Jasna Buketa

Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor Izlet u Samobor



Svibanj 2020.
Katolička osnovna škola Josip Pavlišić u Rijeci i riječki Hospicij obilježili medjunarodni Dan medicinskih sestara




Travanj 2020.
Uskrsna čestitka


Sretan Uskrs!



Travanj 2020.
Royal Trinity Hospice - London


Royal trinity Hospice

U siječnju ove godine djelatnici londonskog hospicija Royal Trinity Hospice bili su gosti našeg riječkog Hospicija. O njihovim dojmovima nakon posjeta pročitajte ovdje.



Ožujak 2020.
Hospicijski djelatnici na proljetnom druženju ili "Jukopilska" zvona


Izlet u Grožnjan

Ožujska noć 2020. god. nad mojom usnulom Rijekom. Danas , 7.03. 2020. s hospicijskim osobljem, ocem nadbiskupom i vanjskim suradnicima - bijah na izletu u "hrvatskoj Toskani". Ne bijaše ni toplo, ni hladno, ni sivo ni vedro, bilo je, rekla bih, ožujski oštro; vjetar je prelijetao iznad nas i razvijao prve pupove u istarskoj kotlini i brdima koje smo promatrali s vrha Oprtlja. Lijepi je to drevni gradić koji stoluje na 300 m nadmorske visine, u dobroj klimi i s ugodnim povjetarcem od kojeg sve dolazi i sve buja. I starim Rimljanima je odgovarala ovdašnja klima; danju bi boravili u toplicama u dolini, a noćili bi u Oprtlju. Oprtaljska zemlja je puna lapora, pogodna za masline, vinograde, čemprese. Upravo drvoredi čempresa uz prometnice, ljekoviti češeri, vinogradi, uličice, trgovi,"mići krovići", galerije, restorančići...podsjećaju na najljepši dio Italije - Toskanu. Jedino nemaju prekrasni kanjon zelene Mirne. Imaju doduše rijeku Arno koju je pjesnik Dragutin Tadijanović usporedio s potokom u rodnom Rastušju i čini se više čeznuo za slavonskim nego toskanskim vodama...

Nas je dočekao svećenik-mudrac; velečasni Ante Tonči Jukopila, 85-godišnjak koji je za svećenika zaređen tek u 38. godini života u Pazinu. Oprtaljsko-završki župnik postaje 1974. god. Župa broji 22 sakralna objekta, najviše u Porečko-pulskoj biskupiji, nakon Vodnjana i Rovinja. Ističe se crkva Blažene Djevice Marije iz 14. st. i župna crkva sv. Jurja mučenika na koju je župnik posebno ponosan jer ju je godinama obnavljao. Fotografirali smo se na obnovljenom kamenom stubištu, divili se pročelju crkve, isprobali nove orgulje (svirao vlč. Ivan Milardović), sjedismo na hrastovim klupama u crkvi osluškujući nova zvona sa zvonika... Bilo je blizu podneva, i zvono kako reče Vladimir Vidrić "pozivaše" na ručak...

Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan

Svečana i malanholična zvona odzvanjahu uličicama i dolinom, lijepa zvona koja ne izazivaju nemir; živa su, vesela, "jukopilska". Vlč. Ante Jukopila je inače poznati travar, pravi izvrsnu travaricu koja je i piće i lijek. Receptura datira iz 1570. god., iz dubrovačke ljekarne Male braće. Jedinstvena travarica sadrži 25 vrsta trava i postala je jedna od brendova Oprtlja. Velečasni je dobitnik Nagrade Općine Grožnjan, počasni građanin Oprtlja za promicanje ugleda Općine Oprtalj, za očuvanje i njegovanje kulturnog identiteta, tradicije i kulture. Grapa del parroco, zlatnožuta ljekovita tekućina formula je vitalnosti i dugovječnosti župnika i dokaz da će se čovjek morati vratiti prirodi i Bogu.

Posjetili smo i Grožnjan - gradić starih kuća i građevina iz daleke prošlosti. Još uvijek postoji Rimska palača gdje su pronađeni komadi mozaika i rimske kovanice. U srcu gradića dominira katedrala iz 14. st. Danas Grožnjan njeguje umjetnost; u njemu se održavaju koncerti (jazz festival), otvorenja izložbi, likovne radionice. Uz kulturnu scenu, Grožnjan nudi i raznoliku gastronomsku ponudu. U jednoj takvoj trattoriji proveli smo sljedećih nekoliko sati. U konobi "Tre Volti", kušasmo istarske delicije, malvaziju koja nas je opustila i uvela u skladne razgovore; istinite, bogate smislom, dražesne. Uz "armonike triještine" završavalo je veselo osnaživanje djelatnika i suradnika sestre Daniele, ravnateljice riječkog Hospicija.

Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan

Nadbiskup Ivan Devčić uputio je čestitku djelatnicama povodom 8. marta, naglasivši da su upravo žene u Hospiciju nositeljice rada i života u toj nadbiskupijskoj ustanovi. Podsjetio je da Hospicij ponosno nosi ime Marije Krucifikse Kozulić - još jedne žene i službenice Božje koja je velikodušno darovala svoj život za druge.

Jasna Buketa

Dan žena



29.02. u prijestupnoj godini
Jedna noćna smjena u Hospiciju


noćna smjena u HospicijuMirela i Mirjana

Kada odlaze, kada ih sati dijele od napuštanja ovog svijeta, imam osjećaj da duša kreće, da nije ni muško ni žensko, da je taj dio nas Bog stvorio na svoju priliku i sliku, a i pročitah negdje da “Bog nije ni muškarac ni žena”.

Ovim riječima započeh razgovor s hospicijskom med. sestrom Mirelom Trzić (30 god.) Bjelovarčanka s riječkom adresom već jedanaest godina, dočekala me u 21.00 navečer, posljednjeg dana u veljači. Razgovarale smo okružene jaglac žutim, hospicijskim zidovima, u žutilu sunovrata kojeg se ne bi postidio ni engleski park. Lijepo je uređen riječki Hospicij, samo dobri ljudi mogu stvoriti takvu ljepotu oko sebe. U Hospiciju je vladala nevjerojatna tišina, nije bilo posjeta koje ovdje borave 0-24. Korona ili COVID-19 je raščistio hospicijski parking, hodnik i ispraznio sobe umirućih. Tu i tamo se iz neke udaljene sobe razabirao zvuk Dore 2020 al’ sve bi opet brzo nestalo u tišini i mraku. Činilo mi se da negdje i ura tiktaka. Trenutak koji dijeli prošlost od budućnosti.

Mirela je završila srednju medicinsku školu jer je s 14 godina svjedočila tragičnoj pogibiji svoga oca. Odlučila je pomagati ljudima i spašavati živote jer je pomoć njezinom ocu stigla prekasno. Imala je teško odrastanje, morala je raditi sezonske poslove na moru, no jedna sezona u Umagu - donijela joj je sreću i rezultirala sretnim brakom, a danas i majčinstvom. Šest godina je radila u Ustanovi za zdravstvenu njegu i rehabilitaciju u Rijeci kao sestra stacionara i sestra na terenu. Obilazila je tridesetak pacijenata tjedno na različitim lokacijama pa joj rad s 14 umirućih nije težak. Kaže da je izuzetno zadovoljna radnim mjestom jer se može ostvariti i kao med. sestra i kao čovjek.

Naučila je odvajati hospicijski život od svog privatnog, ali joj smrt mladih ljudi ipak probije obrambene mehanizme. Prisjeća se smrti mlade žene koja je bila 4 godine starija od nje i prisjeća se kako su kolegica i ona proplakale cijelu smjenu, bile zamagljene od suza kad su je odjenule u cvjetnu haljinicu.

MT: Što sam u ove dvije godine uočila na ovom mjestu? Uočila sam da kćeri snažnije žale za očevima, da sinovi snažnije oplakuju majke, da bi svi učinili sve da im se pomogne, da mole da ih hranimo kad umirući više ne može gutati, da mole da im dajemo piti, a oni povraćaju i kad ne mogu patnici, bas ne mogu više... ništa. Često rodbina viče, prijeti al’ mi razumijemo, zaista ih umirujemo i prihvaćamo da im srce krvari od tuge i da tu nema mjesta razumu. Nema osude. Ovdje istreniraš strpljivost do savršenstva. I ubrzo uslijedi mir, obitelji se umire i samo im je važno da je netko bio s njihovim najmilijim kad se ugasio.

JB: Svaka je smrt individualna i drugačija.
MT: Da. Netko zaspe, netko ode teško u hropcu, netko iznenada dok ruča... Pamtim slučaj kad je nevjesta došla vidjeti svekrvu i kad je obavještavala muža da mu je majka stabilno. U tom je trenu izdahnula, u sekundi kad je gospođa prekinula razgovor s mužem... Često ima situacija da osoba umre, a da prisutni nije to pojmio. Prijateljica je npr. držala mrtvu prijateljicu za ruku i pričala joj tračeve s posla. Umirući često nisu u potpunosti u zemaljskom carstvu, ali nisu još krenuli put duhovnog. Trenutak odlaska ne osjete svi. Da je Rex bio u sobi on bi sigurno detektirao razdvajanje, počeo lajati i bježati...

JB: Bila sam u londonskom hospiciju s riječkom delegacijom. Smrt na tom mjestu prihvaćaju kao nešto najprirodnije i najnormalnije na svijetu.
MT: Mi smo daleko od toga. Više od polovine pacijenata misli da je na bolničkom odjelu za rehabilitaciju. 95 posto ne govori o smrti. Iz očiju čitaš strah, traže odgovore, nadu, promatraju te kako ih promatraš. Ima ih koji su agitirani, negativni, zvone svakih par minuta, ali ima i šaljivđija, pjevača čak. Imali smo nedavno jednog gospodina koji nas je molio da ga spasimo i to ne od smrti nego od dvije supruge koje su naizmjence ulazile u sobu, i svađale se pred vratima. Baš nas je nasmijavao.

U pravilu razgovora o smrti i umiranju nema. Tvrdim da vjernici lakše odlaze. Pamtim gospođu koja je bila 3 mjeseca kod nas. Nijedanput nije rekla da je to kraj, nikad nikog nije pitala što joj je, nije se žalila, nije govorila o tome. A jedina svježa i aktivna stvar u njihovim tijelima koja buja i postaje sve življa - je smrt. Ne možeš to zanijekati. A ipak je tako.

Jedan jedini slučaj izdvajam - gospodina kojeg smo aspirirali da lakše diše i koji nas je poslije intervencije pitao zašto ga ne pustimo da umre. U našoj kulturi, smrt se ne prihvaća kao dio ciklusa. Možda od početka bolesti ne spremamo čovjeka za putovanje koje ima odredište.”

JB: Slažem se. Londonski hospicij od dijagnoze do kraja, sve pruža na jednom mjestu; i liječenje i rehabilitaciju i usluge koje će im povećati kvalitetu života. Stacionar u staklu - gdje se umire uz sunčane zrake je zapravo kraj tog višegodišnjeg ili višemjesečnog puta. Rijeka ima samo ovu posljednju, terminalnu fazu.
MT: Obitelji često predugo čekaju i na tu stanicu koju srećom imamo, jer misle da ih smještanjem u Hospicij ostavljaju.To je neistina. Tek kad dođu, vide da su njega, med. suport visoko profesionalni i da njihovi najbliži imaju mogućnost dostojanstveno otići.

JB: Mislite li da svojom stručnošću pokrivate sve segmente rada u Hospiciju? Da ste recimo to tako, sve položili.
MT: Nikad dosta učenja. Upisat ću fakultet čim mi dijete malo ojača. Osobno mislim da bih i ja i svi mi morali pojačati socijalne vještine i komunikaciju s obiteljima. To su ožalošćeni, to je posebna kategorija ljudi. Osim toga, često svjedočimo narušenim obiteljskim odnosima, svađama, scenama, raspravama rastavljenih supružnika, ostavinskim zavrzlamama, izgubljenim sinovima koji se vrate majci na samrtnu postelju nakon 10 godina neviđanja itd. Ne znaš koga bi tješio. Često zovemo ravnateljicu u takvim situacijama, sestru Danielu koja to uvijek uspješno smiri.

JB: Tim? Čini se da ste zadovoljni.
MT: Tim izvrstan, ja prezadovoljna. Dolazim vedra na posao, odlazim normalna. Ne bih mijenjala radno mjesto iako me susjedi začuđeno gledaju gdje radim.

JB: Uigrana ste medicinska ekipa.
MT: Da. Ništa ne forsiramo. U njezi i terapiji učinimo što moramo, a drugo sve dogovaramo s umirućim. Pristup individualan. Poštujemo želje. Tko se ne bi kupao danas, ok, sutra će to doći na red sigurno. Pazimo na rane, bolna mjesta... Kad su slučajevi teški; dvije / dvoje smo u njezi, ako se osoba može okrenuti, onda u sobu ulazi jedna med. sestra.

JB: Noćna ili dnevna smjena?
MT: Noću su umirući nemirniji. Vani je mrak, dozivaju nas češće nego danju. Činilo mi se ranije da se više umire noću. Sad mislim da nema pravila. Danju je življe; liječnici su u viziti, smjene se primaju i predaju, glasovi su bučniji, vani je sunce, dolazi fizioterapeutkinja, pacijenti su bolje volje. Noć je iza njih.

JB: Rekli ste da ni najbliži nekad ne znaju da je osoba preminula. Provjeravate smrt?
MT: Mjerimo puls, tlak, pratimo sigurne znakove i tek nakon 15 min. od smrti, obavještavamo obitelj, policiju, mrtvozornika, provodimo postupak kod smrti.”

JB: Neka poruka za kraj?
MT: Voljela bih da svi prihvaćamo smrt prirodnije, s emocijama da, al’ ponavljam prirodnije. Znanja o umiranju se uče, smrt nije tajna. Ni porod nije tajna. Možda su i odlasci i dolasci čuda; ali ne zaboravimo da nitko od nas nikad nije bez ljubavi.


Razgovor zaključujem riječima dr.Ebena Alexandera:

“Stvoritelj dubinski poznaje i voli svakog pojedinog od nas
te bdije nad nama onako kako to ne možemo ni zamisliti.”

Jasna Buketa



Veljača 2020.
Milosrđe u središtu promišljanja ovogodišnjeg Svjetskog dana bolesnika


Svjetski dan bolesnika

„Milosrđe: sebedarje iz ljubavi“ bila je tema tribine kojom je 4. veljače u dvorani Nadbiskupskog doma u Rijeci započelo obilježavanje Svjetskog dana bolesnika. O temi koja bi trebala biti nužna motivacija svima koji o bolesnima i nemoćnima brinu, govorili su izv. prof. dr. sc. vlč. Nikola Vranješ; Snježana Juričić, pomoćnica ravnatelja KBC-a za sestrinstvo; s. Danijela Orbanić, ravnateljica Hospicija u Rijeci te s. Mirjam Jerković ravnateljica Doma za dementne osobe. Voditeljica programa bila je novinarka Irena Hrvatin, a u umjetničkom djelu sudjelovala je vokalna skupina KUD-a Zvir pod ravnanjem Davora Juretića.

„Pojam milosrđa za kršćane je neodvojiv od Božje ljubavi i Božje milosti. Milosrđe je konkretno očitovanje tih dviju stvarnosti“, rekao je u uvodnom predavanju dr. Vranješ. Podsjetio je da je pojam poznat već iz Starozavjetnih tekstova. „Milosrđe se tiče svakog ponaosob, ali i Crkve kao zajednice. Vjernici su pozvani iskazivati milosrđe prema bližnjemu, posebno prema bolesnima i nemoćnima“, rekao je Vranješ potkrepljujući svoje tvrdnje i porukama pape Franje.

Pomoćnica ravnatelja riječkog KBC-a za sestrinstvo, Snježana Juričić, govorila je o milosrđu kao temeljnom stavu kojega bi trebao imati svatko uključen u njegu i brigu za bolesne. „Medicinske sestre u svome poslu svakodnevno vrše duhovna i tjelesna djela milosrđa poznata u kršćanskoj tradiciji“, rekla je Juričić objasnivši kako sam nastanak zvanja sestrinstva ima korijene u kršćanstvu. „Milosrđe u našem zvanju znači darivanje ljubavi, dobrote i sebe. Medicinske sestre pozvane su biti oruđe Božjeg milosrđa i kanal Božje ljubavi“, zaključila je Juričić.

Ravnateljica riječkog Hospicija s. Daniela Orbanić predstavila je rad ove ustanove koja brine o onkološkim bolesnicima u posljednjem stadiju bolesti. Istaknula je kako je duhovnost važna osobina djelatnika jer samo se tako mogu dovoljno posvetiti umirućim osobama. „Bolesna osoba uvijek je u središtu pozornosti naših djelatnika. Medicinske sestre i tehničari stručno su osposobljeni za rad u hospiciju, u suradnji s KBC-om redovite su vizite liječnika, a brojni su i volonteri, dobrotvori i donatori koji pomažu rad hospicija“, podsjetila je s. Daniela. HZZO sufinancira 70% poslovanja Hospicija, a ostatak financijski podmiruju Riječka nadbiskupija te PGŽ, Grad Rijeka, neki gradovi i općine, sponzori i anonimni darivatelji. Od kada je započeo s radom 2013. god. u Hospicij je primljeno 1755 korisnika. Prosječno trajanja boravka korisnika je 17 dana.

Mnogo su manje brojke tek otvorenog Doma za osobe s demencijom, dijelom zato što je tek započeo s radom, ali i zato što se korisnici u njemu puno duže zadržavaju nego u hospiciju. Iako još ne radi punim kapacitetom, Dom će uskoro moći primiti stacionarno 18 osoba u srednjem i terminalnom stadiju bolesti, a nudi i dnevni boravak za 15 - 20 osoba u početnom stadiju bolesti i uslugu savjetovališta i senzorne terapije koja će biti na raspolaganju i onima koji nisu korisnici Doma. „S obzirom na oko 4000 osoba oboljelih od demencije u našoj županiji, objektivno ovaj Dom će pokriti tek maleni broj potrebitih. Nadam se da je to ipak dobar početak koji će pokrenuti lavinu promišljanja o tom problemu, a nakon toga i djela milosrđa“, rekla je ravnateljica s. Mirjam. Objasnila je i sve poteškoće s kojima se susreću osobe koje brinu za oboljele od demencije te istaknula da je to djelovanje pravi primjer milosrđa. „Logika milosrđa suprotna je logici zasluga i time se moramo voditi u svom radu“, rekla je s. Mirjam.

Na kraju tribine ravnatelj riječkog KBC-a dr. Davor Štimac predložio je i kako bi se u Rijeci moglo pomoći starijoj populaciji. Podsjetio je da riječki KBC planira preseljenje u novu zgradu na Sušaku čime bi se oslobodile stare zgrade u središtu grada. Na taj se način otvara mogućnost da se upravo one iskoriste za smještaj i njegu oboljeli starijih osoba. Riječki nadbiskup dr. Ivan Devčić pozvao je sve ljude dobre volje da u godini kada se Rijeka diči titulom Europske prijestolnice kulture stvaraju i žive kulturu milosrđa, ljubavi i solidarnosti. U ime Odbora za organizaciju proslave Svjetskog dana bolesnika, u kojemu uz Riječku nadbiskupiju sudjeluju Klinički bolnički centar Rijeka, Medicinski fakultet u Rijeci, Dom zdravlja PGŽ Rijeka, Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ, Medicinska škola u Rijeci, a pod pokroviteljstvom Primorsko-goranske županije i Grada Rijeke, okupljenima se obratila dr. Asja Valković Mika. Na početku susreta prisjetila se svoje blagopokojne prethodnice prim. Blaženke Kozulić, koja je prije 27 godina bila prva koja je započela s organiziranjem događanja povodom Svjetskog dana bolesnika, a nadbiskup Devčić predvodio je molitvu za pokojnicu.

Svjetski dan bolesnika

Tribina je bila prva u nizu događanja vezanih uz obilježavanje ovoga dana posvećenog bolesnima i nemoćnima, ali i svima koji o njima brinu i koji će se susresti na euharistijskom slavlju kojeg će predvoditi nadbiskup Devčić 11. veljače, na blagdan Gospe Lurdske u istoimenoj kapucinskoj crkvi u Rijeci.

Danijel Delonga



31. siječanj 2020.
Londonsko - riječki hospicijski mostovi


Međunarodni stručni skup

Medijski napisi povodom sedme godišnjice rada Hospicija i održanog stručnog skupa:

• laudato.hr: Sedma obljetnica prvog hrvatskog hospicija

• rijeka.hr: Održan stručni skup o palijativnoj zdravstvenoj skrbi

• novilist.hr: Riječki Hospicij u 7 godina primio 1.755 osoba

• torpedo.media: Riječki hospicij Marija Krucifiksa Kozulić obilježio sedmu godišnjicu rada


Međunarodni stručni skup

Dr. med. Caroline Quilty - Royal Trinity Hospice i ravnateljica riječkog Hospicija - s. Daniela Orbanić

Međunarodni stručni skup

Ravnateljica ispraća goste iz Ujedinjenog Kraljevstva


Siječanj 2020.
Međunarodni stručni skup


Međunarodni stručni skup

Dana 31.01.2020. god. u organizaciji Riječke nadbiskupije i riječkog Hospicija “Marija Krucifiksa Kozulić” povodom 7. godišnjice rada i postojanja prvog hrvatskog hospicija održati će se Međunarodni stručni pod nazivom:

"UNIKATNOST BRITANSKE PALIJATIVNE SKRBI;
RIJEČKO - LONDONSKI HOSPICIJSKI MOSTOVI"

Sudjeluju gosti izlagači iz londonskog hospicija Royal Trinity Hospice. Više informacija o skupu i raspored izlaganja možete pročitati ovdje.



Siječanj 2020.
Studenti Medicinskog fakulteta u Hospiciju


studenti Medicinskog fakulteta u Hospiciju

Studij medicine na engleskom jeziku u Rijeci, otvoren je akademske 2017./18. god. pri Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Program je prilagođen europskoj edukacijskoj mapi.

17. siječnja 2020. god., Hospicij su posjetile sve dosadašnje generacije studenata na engleskom jeziku. Radi se uglavnom o mladim Nijemcima koji vrijedno uče medicinu u Gradu koji teče i koji vrijedno uče naš lijepi ali njima težak croatian language. Suradnja s Medicinskim fakultetom se nastavlja, a na tragu je najave dekana Tomislava Rukavine da će već od sljedeće akademske godine poprimiti i konkretnu formu kroz izborni kolegij iz područja palijativne medicine.

Hospicij na taj način postaje ugovorni praktikum za učenje o palijativnoj medicini uz holistički pristup.

Mladi Nijemci pozvani su na Stručni skup 31. siječnja 2020. u organizaciji riječkog Hospicija kada imaju priliku poslušati predavanja o organizaciji palijativne skrbi u Velikoj Britaniji i radu najstarijeg londonskog Hospicija “Royal Trinity Hospice”.

Jasna Buketa