Hospicij Marija K. Kozulić

Svibanj 2019.
Film o Hospiciju



Autor i scenarist: Ivana Bilen Perić
Snimatelj i montažer: Ivan Špoljarić




Svibanj 2019.
Razgovor - Lidija Gović Golčić


Lidija Gović Golčić


Razgovarala sam s doktoricom Lidijom Gović Golčić, suprugom hospicijskog liječnika Gorana Golčića - osobom koja u hospicijskom i sjemenišnom susjedstvu djeluje kao liječnica opće prakse već puna tri desetljeća.

Donosim neka iskustva "primarke" s riječkog Belvedera, snažne žene biblijskog imena.


Izdvojite nam nekoliko biografskih sličica radi upoznavanja.

Rođena sam 1958. god. na dan posvećen svecima Petru i Pavlu. Bračni status stekoh na blagdan sv. Ante. Jedinica sam, majka dvojice sinova, supruga, svekrva, baka unučici Emi. Još sam dijete, izuzetno ponosno na svoju 86-godišnju majku koja me je u životu usmjerila na čitanje i razvijanje čitalačkih vještina. Ona je do dana današnjeg aktivna čitačica...

Završila sam riječku gimnaziju, smrtno zaljubljena u kolegu iz razreda - svog supruga. Upisasmo zajedno Medicinski fakultet u Rijeci i diplomirasmo zajedno 1982. god., a sve s našim prvim sinom Igorom u naručju. Kao majka odlučujem se za posao u Domu zdravlja - u obiteljskoj medicini, da se mogu kvalitetnije posvetiti djetetu.

Od 1989. god. radim u ambulanti Belveder-Kozala u Laginjinoj ulici, u neposrednoj blizini riječkoj Hospicija i Bogoslovnog sjemeništa "Ivan Pavao II". U ordinaciju ulazim kao majka još jednog sina - Marina.

Slijede godine rada, majčinstva, a specijalizaciju iz obiteljske medicine dobivam tek 1992.god., u teškim vremenima za domovinu, a i za mene osobno. Te nas je godine naime, posve iznenadno, od srčanog udara, napustio moj voljeni otac.

Liječnica ste primarne zdravstvene zaštite. Koje vrste poslova obnašate u svojoj općoj medicinskoj praksi?

Skrbim za 2000 ljudi, imam preko 600 pacijenata starijih od 65 godina, od toga 167 starijih od 80 godina. Izdvajam ovu brigu za starije jer je kompleksnija, puna komorbiditeta, administrativnih prepreka, birokracije. Pokušavam riješiti probleme svih pacijenata na najbolji mogući način. Složit ću se s mudrom medicinskom izrekom o zadaći liječnika: "Razjasniti prošlo, shvatiti sadašnje, predvidjeti buduće."

Mi, pacijenti svjedočimo nekim novim načinima u ambulantama opće prakse. Što je primjerice CEZIH?

Od 2007.god. smo informatički usustavljeni. Papirnati kartoni više ne postoje. E-zdravstvo je donijelo brži protok informacija, olakšalo neke postupke u svakodnevnom radu - npr. slanje recepata preko CEZIH-a, u ljekarne.

CEZIH je centralni informatički sustav kojim se recepti šalju u apoteke, a uputnice u bolnicu. Istim putem i mi bismo trebali dobivati nalaze s poliklinika i iz bolnica, ali zbog manjka kadra i opterećenosti bolničkih liječnika, ta komunikacija nije u potpunosti zaživjela. Ipak, optimist sam te smatram da uz dobru suradnju možemo puno toga učiniti za naše pacijente.

I KOHOM je neki noviji termin. Objasnite čitateljima o čemu je riječ i kakvu ulogu ta koordinacija ima u obiteljskoj medicini?

KOHOM je stručna udruga liječnika obiteljske medicine, nastala 2008.god. radi nezadovoljstva razinom kvalitete primarne zdravstvene zaštite (PZZ) u RH, a s ciljem doprinosa napretku. Članica sam od samog početka. Kroz KOHOM sam upoznala brojne kolege diljem Lijepe naše i veselim se 10. jubilarnom kongresu u Šibeniku, za mjesec dana.

Vaš suprug je liječnik,Vaš mlađi sin je liječnik, Vi ste liječnica. Za jednu obitelj poštovanja vrijedan broj. No, čini se da u Hrvatskoj nije tako i da nam domovina ostaje bez liječnika. Što se događa po Vašem mišljenju?

Osnovni problem u našem sustavu zdravstva je manjak liječnika. U periodu nakon Domovinskog rata, provodile su se reforme ali bez jasne vizije. U jednom trenutku - bez plana i pripreme, postajem koncesionar, zakupac. Bilo nas je 8 s istog lokaliteta, zajedno smo kročili nepoznatim stazama tzv. zakupaca. Dio kolega otišao je u mirovinu, pa nas je ostalo troje. Mi bismo trebali u mirovinu za dvije - do tri, četiri godine.

Pitam se tko će liječiti naše pacijente i nas? Prema podacima Hrvatske udruge bolničkih liječnika HUBOL , iz Hrvatske je od ulaska u EU otišlo 600 liječnika , a 1700 zatražilo je papire za odlazak na rad u inozemstvo. Potrebne su nam ozbiljne reforme.

Vaš suprug vanjski je suradnik riječkog Hospicija, Vaš sin specijalizant internističke onkologije, povremeno volontira u Hospiciju i piše doktorsku disertaciju iz područja palijativne medicine. I Vi ste svojom djelatnošću u blizini Hospicija, sjemeništa i svećenićkog doma. Kakva je vaša povezanost s tim nadbiskupijskim točkama?

Imam razumijevanja prema starijim pacijentima jer smatram da smo upravo mi aktivni, pozvani da im maksimalno pomognemo u jesen života. Zato me privlači palijativa, ali vjerujem da je to malo i obiteljski. No, palijativa sama po sebi bez adekvatne suportivne skrbi nije učinkovita, a smatram da u našem društvu još mnogo toga manjka da bi sve te karike bile dobro i čvrsto povezane.

Posljednjih nekoliko godina brinem o većini umirovljenih svećenika iz svećenićkog doma. Surađujem sa časnim sestrama koje im pomažu. Ističem i odličnu suradnju s mons. Nikolom Uravićem - rektorom riječkog sjemeništa.

Ponosna sam što je već 30 godina moj pacijent - naš otac nadbiskup.

Ne mogu zaboraviti jednu hladnu zimu kad sam ga obišla zbog visoke temperature, a za rastanak dobila njegove Obzore nade...

Kratko sam liječila i vlč. Komušanca, a u mom domu danas dominira Biblija koju mi je upravo on darovao. S pijetetom se sjećam i vlč. Marijana Žagara koji je - svojoj primarki pružao nadu i utjehu uprkos teškoj bolesti koja ga je mučila.

Pokojna profesorica Marija Petković, znala je reći za Vas da ste Vi jedina liječnica koju ona poznaje da tako puno i strastveno čita.

Koje nam naslove preporučujete iz svoje super knjižare?

Što se tiče knjiga, ljubav je počela još u djetinjstvu jer kako je tata plovio, puno vremena sam provodila s majkom. Ona me je uspavljivala čitanjem pjesama. I baka koja je živjela s nama i mama, vječito su bile s knjigama u rukama dok sam ja učila. Kasnije je utjecaj na mene imao i razrednik, pok. prof. Dragomir Babić - veliki ljubitelj ruske književnosti, Balzaca i Mažuranića. Učila sam privatno engleski pa sam pročitala sva djela Jane Austin na engleskom. Na tu sam zadaću silno ponosna.

Volim raznolika djela, romane iz kojih mogu nešto naučiti, upoznati druge ljude i običaje. Volim djela Hosseinija, Pamuka, Markeza, Stonea.

Trenutno čitam Steffansona i njegovo Ljudsko srce o surovom životu islandskih ribara s početka 20.st.

Dvije korisne stvari činite za svoje zdravlje: čitate i putujete. Otkrijte nam neku zanimljivu destinaciju koju ste posjetili.

Otac mi je bio pomorski kapetan, majka je radila u turizmu tako da od djetinjstva putujem. Obišla sam četrdesetak zemalja po čitavoj Kugli, posjetih 150 gradova. Najljepša putovanja vezujem uz djetinjstvo - s roditeljima, brodom preko Atlantika do Sjeverne Amerike ili ističem putovanje iz Rumunjske kroz Bospor i Dardanele do Egipta...Kasnije sam s mužem i djecom, autom putovala u Oslo - bila je to nezaboravna pustolovina ili evo još jedna u istom- Golčić sastavu - do Atene i Volosa. To su najljepši obiteljski trenuci koje pamtim. Nedavno smo suprug i ja bili na Islandu i ljepotu te zemlje bih rado ponovno doživjela. Prije mjesec dana bila sam u najmanjoj i najljepšoj zemlji Bliskog istoka - Libanonu, a planiram posjet svetom gradu - Jeruzalemu.

 

Lidija Gović Golčić

 

Neka, možda općeljudsko-liječnička poruka za kraj...

Mi liječnici PZZ smo tu da pomognemo i motiviramo naše pacijente da preventivnim aktivnostima, zdravim načinom života, pravilnom prehranom, prestankom pušenja npr., učine maksimum za svoje zdravlje. Ako do bolesti ipak dođe, opet smo tu - sad za rješavanje svih problema, za pomoć i tijelu i duši jer je to dvoje jedno i nedjeljivo.

"Samo dobar čovjek, može biti dobar liječnik" - misao je profesora Andrije Štampara koja je i lajtmotiv svakog mog pristupa pacijentu.

Jasna Buketa




Travanj 2019.
Visoka delegacija iz Irana posjetila Hospicij i druge nadbiskupijske ustanove

Impresivna povijest, kultura i odnos prema književnosti


delegacija iz Irana

 
Učtivost gostiju - Perzijanca, snažno me se dojmila, a nađoh u literaturi podatak da i oni sami uljudnost stavljaju iznad dobrote

Na Veliku subotu po julijanskom kalendaru, 27. travnja, u lijepo proljetno poslijepodne, obojeno simbolima ponovnog stvaranja, riječki Hopicij, bogoslovno sjemenište Ivan Pavao II. i katedralu sv. Vida posjetili su visoki izaslanici iz Irana na čelu s ajatolahom Seyedom Javadom Šehristanijem. Uvaženi gosti, veleposlanik Islamske Republike Iran u RH, dr. Mohamed Reza Sadeq, sedmorica iračkih vjerskih i političkih predstavnika sa četvoricom ajatolaha - počasnih islamskih vođa unutar šijitizma, posjetili su riječkog nadbiskupa i metropolita mons. dr. Ivana Devčića i biskupskog vikara mons. mr. Matiju Matičića.

Tom su prigodom, na njihovu zamolbu, posjetili i riječki Hospicij. Nakon razgleda dostupne bolesničke sobe i unutrašnjosti, uslijedio je razgovor o radu i ustroju ove palijativne ustanove. Nadbiskup je izrazio dobrodošlicu gostima, a s. Daniela Orbanić odgovarala na upite zainteresiranih o Hospiciju.

Zanimali su ih i socijalni i obrazovni programi nadbiskupije, posebice iskazujući interes za polaznike katoličkih vrtića i škola. Delegaciji se pridružio i Hajrudin ef. Mujkanović, glavni riječki imam, osoba međureligijskog dijaloga, koji upravo napušta Rijeku nakon 17 godina službovanja u Islamskoj zajednici. Odlazi na novu dužnost u Švicarski Zug pa je ovo bila prilika da se i on još jednom pozdravi s nadbiskupom, biskupskom vikarom, rektorom sjemeništa dr. Mariom Tomljanovićem, ravnateljicom Hospicija, sjemeništarcima i hospicijskim djelatnicima.

Ono što izdvajam iz ove veličanstvene vizitacije je uljudnost, nevjerojatna finoća i pristojnost gostiju iz Irana što su temeljni preduvjeti svake ljudske suradnje. Za zaključiti je da su najkulturniji narodi uvijek bili i najuljudniji. Učtivost gostiju - Perzijanca, snažno me se dojmila, a nađoh u literaturi podatak da i oni sami uljudnost stavljaju iznad dobrote.

Donesoše gosti s istoka dah Islamske Republike Irana na hodnike riječkog Hospicija, sjemeništa, u spomen sobu Ivana Pavla II. Prohujaše pored nas snovite slike Safavidskih, Zandijskih dinastija, Šijitskog Carstva, povijesnih prijestolnica Isfahana, Tabriza, Horasana, Teherana. Teh/Teheran, glavni grad kojem će se naša delegacija vratiti nakon posjeta Bosni i Hercegovini, prijestolnica je stara nekoliko tisuća godina, ima džamiju s najvećim minaretima u Iranu, najveću zbirku kraljevskih dragulja i djela zapadnih umjetnika u Aziji i najveći azijski sajam knjiga.

Vezano za ljubav prema riječima i knjizi, napominjem da pjesnike Hafiza, Hajama, Sadija, Firdusija recitiraju svi Iranci; i obrazovani i neobrazovani. Zanimljivo je npr. i to da je 2015. godine jedan sudac u Iranu sitne kriminalce počeo osuđivati na čitanje knjiga i pisanje eseja. Dopustite dragi čitatelji da sam impresionirana ovom poviješću, kulturom, odnosom prema književnosti jer kako reče jedna naša novinarka „književnost je sve napisala, opisala i protumačila“.

   

Sestra Daniela uručila je gostima hospicijski libar Odlasci, zanimao ih je i popis umrlih pa su prelistavali i knjige sjećanja detektirajući preminule osobe islamske vjeroispovijesti. Ajatolah Seyed Šehristani uručio je na kraju susreta nadbiskupu poklon; zlatnog pauna kraljevskog izgleda u crnom okviru. Simbol pauna i u kršćanstvu i u islamu ima povezanost s besmrtnošću i mirom. Ova nam ptica nesumnjivo ukazuje na činjenicu da je Stvoritelj zajednički.

Jasna Buketa




Uskrs 2019.
Uskrsna čestitka


Sretan Uskrs


“Isusove raširene ruke simboliziraju njegovu želju i spremnost da sve zagrli, one koji su protiv njega i one koji su s njime. On se ne osvrće na to na kojoj se strani tko nalazi, lijevoj ili desnoj, ispred ili iza križa na koji su ga objesili, niti ruga mu li se tko ili ga sažalijeva. Svojom beskrajnom ljubavlju on želi taknuti srca sviju i sve okupiti pod svojim okriljem, da bi se osjećali sigurno i zaštićeno.”

S ovim riječima nadbiskupa Ivana Devčića, SVIMA, SVIMA želimo sretan Uskrs,
Ravnateljica riječkog Hospicija, Daniela Orbanić s djelatnicima




Travanj 2019.
Udruga za bolji svijet i riječki Hospicij


Udruga za bolji svijet 
               i riječki Hospicij

Uz pomoć Udruge *Za bolji svijet*, hospicijski su djelatnici, vanjski suradnici, sjemeništarci, predstavnici Osnivača, u subotu, 6. travnja, posjetili sjedište Udruge na Veprincu, družili se s domaćinima, a dio vremena proveli su i u zajedništvu u prirodi.

Udruga radi u partnerstvu s talijanskom humanitarnom organizacijom *Per un mondo miggliore,* a kroz svoje aktivnosti promovira dobrotu, toleranciju, skladne međuljudske odnose i volonterstvo.

Udruga je povela hospicijsku družinu duž slikovite, proljetne Land art staze Stražica - Sapaćica koja se nalazi unutar Parka prirode Učka. Autor staze je Boris Pecigoš koji je kroz predivnu igraonicu na otvorenom, osmislio povezanost čovjeka i prirode.

Evo kako je izgledao posjet Land art stazi i kako su se sudionici osjećali nakon pješanja dugog 6.5 km. Pedagoški poučak bijaše da boravak u prirodi hospice djelatnicima mora biti imperativ. Ćićarija je nadohvat ruke, slabo naseljena, priroda je izuzetno očuvana, Poklon razdvaja Ćićariju - Cicceriu od Učke - to je i početak umjetničke staze, puna je mira, pašnjaka, šuma, pješačkih puteva...

   

Da, bolji svijet gradimo počevši od sebe, a krilatica Udruge upravo to potvrđuje -"Promijenite svoj dio svijeta!"

JB




29. ožujak 2019.
Posjet karlovačkih učenika


Posjet karlovačkih učenika


Riječki hospicij posjetili su učenici trećih i četvrtih razreda srednje Medicinske škole iz Karlovca. Škola djeluje gotovo 60 godina, a obrazuje med.sestre/tehničare u četverogodišnjim i petogodišnjim programima, fizioterapeutske tehničare, sanitarne tehničare, med. kozmetičare, primalje.
Bila je to njihova izvanučionička nastava.

JB




Ožujak 2019.
Pet milijuna kuna iz gradskog proračuna za projekte i programe koji nadograđuju zdravstvo i socijalu


Iz gradskog proračuna

foto: I.Tomić

Više od pet milijuna kuna Grad Rijeka ove godine izdvaja iz svog proračuna za programe i projekte dvanaest ustanova u zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi. Ugovore o financiranju tih programa i projekata potpisali su 22. ožujka 2019. god. gradonačelnik i predstavnici većine tih ustanova.

Za financiranje redovite djelatnosti Hospicija Marija Krucifiksa Kozulić, izdvojeno je 200 tisuća kuna, a Ugovor je potpisala ravnateljica Daniela Orbanić.

JB




Ožujak 2019.
8. mart u škurinjskoj Maslini


Hospicij u maslini


Ravnateljičin odabir mjesta za obilježavanje Dana žena, bila je škurinjska *Maslina.* Naziv je vezan uz drvo života koje se spominje u svetim knjigama različitih religija. Za zaključiti je bilo da je slavljenicama upravo preko simbola masline, ravnateljica Daniela zaželjela zdravlje, uspjeh, ponos, mudrost...

J.B.

Hospicij u maslini




4. ožujak 2019.
Split u Rijeci, Matošić kod Marije K. Kozulić


Splitski hospicij


Riječki hospicij službeno su posjetili predstavnici Grada Splita. Drugi najveći grad u Hrvatskoj radi na otvaranju ustanove palijativne skrbi. Riječka Marija Krucifiksa Kozulić, pružila im je ruku suradnje, podrške i pomoći oko realizacije ovog važnog projekta. Riječki hospicij općenito ima za cilj pokrenuti i podržati aktivnosti u području palijativne skrbi u Hrvatskoj. "To je i naš način da rastemo i budemo još kvalitetniji" rekla je ravnateljica Orbanić.

Vizitaciji su nazočili;

  • Jelena Hrgović Tomaš, zamjenica gradonačelnika Grada Splita
  • Magda Vrvilo, pročelnica Upravnog odjela za socijalnu skrb, zdravstvenu zaštitu i demografiju
  • Aleksandra Kuzmanić, voditeljica projekta iz Službe za izgradnju i upravljanje razvojnim projektima Grada Splita
  • Gordana Ivković, glavna sestra Doma zdravlja Splitsko-dalmatinske županije
  • Dean Stubnja, projektant splitskog Hospicija "Matošić".



Ožujak 2019.
Priča o Tatjani Šuštić, 49


Priča o Tatjani Šuštić


"Maligna tvorba lijeve dojke, uklonjena mi je 2018. god. nakon nekoliko kemoterapija. Par mjeseci nakon mastektomije, tkivo mi je pocrnilo, rak se vratio, čini mi se ljući, ovog puta zagrlivši i desnu dojku. Nisam operirana. Mislila sam da sam hitan slučaj jer imam samo 49 godina. Na kirurgiji sam bila jednom i to je bilo to. Poslana sam na zračenje i kući. Vjerujem da je bolest bila raširena, ali nekako se brzo odustalo od mene.

Čitam ovih dana na raznim portalima, kad se Isusova muka u meni malo stiša, kako su nekoj gđi. Smith u Velikoj Britaniji napravili novi jezik nakon što joj je odstranjen tumor. Pa se nešto stalno i stalno pitam zašto nisam ponovno operirana. Koža visi na meni kao prljava plahta, mrtvo tkivo vonja, silno sam željela samo škare... ne novi organ.

A gđa. Smith je bila čistačica baš kao i ja... 0na u Engleskoj, ja u Hrvatskoj, obje eto europske spremačice. Ipak ništa tu nije isto. Ja 49 godina, gđa. Britanka 58 i onda mislim i mislim da sam sudbe klete i zašto to baš tako mora biti.

Živim s dva sina i majkom od 78 godina. Ovih mjeseci, ona se brinula o meni. Teško se nosila s mojim otvorenim ranama i bolnim tijelom: i sama ima oštećenu kralježnicu i zapravo je bolesna, nemoćna i stara. Moja staričica majka.

Sinovi rade. Jedan ima 27 , drugi 26 godina. I oni se trude oko svoje mame koja polako nestaje iz njihovih života.Nisu zaslužili da ih ostavim tako brzo. Imali su težak put. Rasli su uz moje roditelje i mene. Često kažem da su se sami odgojili. Bila sam samohrana majka, radila sam, njihov otac , moj muž napustio nas je prije točno 19 godina. Devetnaest godina nije vidio svoju djecu. Nemaju nikakav kontakt, dečki to danas ne žele. Razumijem ih i mirna sam zbog njihove samostalnosti i muške snage.

Moj dolazak u Hospicij značio je da sam došla umrijeti.

Stigla sam u jezivim bolovima, s hitnog trakta, u strašnom stanju, po preporuci dr. Pavlović-Ružić. Nisam znala za ovo mjesto. Kad su me dopremali, u vozilu Hitne pomoći, redale su se slike iz života - bila sam sigurna da me voze u mrtvačnicu gdje ću umrijeti sama i u mukama. Kući nisam mogla, to sam znala...

I dogodilo se prvo čudo, otkad je bolest svladala moje tijelo, oporavila sam se u ovoj lijepoj bolnici za svakog dostupnoj. Pogledajte me, sjedim i pričam. Njeguju me ovi mladi ljudi, sestra Daniela pruža ohrabrenje svaki dan, manje mislim, ne trpim tjelesno propadanje. Svi zaposlenici na zajedničkom zadatku pomaganja teško i nepovratno bolesnima. Previjaju me, hrane, kupaju, liječe bol, razgovaraju sa mnom, izvode me u šetnju, u kapelicu. Prvi put od kad me rak zgrabio vjerujem da još nije došlo vrijeme. Produljen mi je život, kao da sam dobila vremena spoznati samu sebe u periodu koji mi je preostao."

Gđa.Tatjana fizički je promijenjena.

Prsa su joj zamotana, teško hoda, pognuta je, iskrivljenog vrata, ukošene glave, ruke su joj otečene, izobličene. Tatjanine šake djeluju gumeno, nestvarno. Kose nema, iako se nazire nova, sitna, prorijeđena, crno-bijela u kružnicama...

Glas je izgubila, šapće, no lice i oči te žene, prelijepi su.

Bez bora, bez godina, umora i bolesti na licu, glatke kože, poput bijelog transparenta snijega. U me su sat vremena gledala dva zelena oka, pomalo ugaslog i oborenog pogleda, ali jezerski lijepa. Zelene oči prijale su mojim očima. Emerald green rekla bi vjerojatno izliječena gospođa Smith. Ponovila je nekoliko puta da ima samo 49 godina i da je šteta što odlazi. Ponovila je da vjeruje da ovo nije kraj, da se ne boji, ali da je rak nešto strašno što jede čovjeka i da ne želi da je opet boli kako ju je boljelo. Ponovila je da joj je žao što joj je suđen kratki vijek, da nije izvršila zadatak, da neće voditi za ruku svoje unučiće i peći im kolače.

Ljubazna, ponizna, tiha, mirna, nimalo ljuta, nimalo zapitana zašto. Ponudila me sokom, uhvatila za ruku na izlasku. Nastupila je umna i teška tišina u sobi broj 5. Osjetih miris toksičnosti oko Tatjane smaragdnih očiju. Na putu prema svom životnom i radnom ritmu, utješih se da je z elena boja simbol uskrsnuća, novog života, znak nade, boja proljeća.

Preminula je 9. ožujka 2019., dvanaest dana nakon našeg razgovora.

Jasna Buketa




Veljača 2019.
Istarske sličice - platforma osnaživanja


Odmak od stresnog posla i unapređivanje odnosa u radnom okruženju, hospicijski djelatnici, suradnici i predstavnici Osnivača, osjetili su to dana 23. 02. 2019. na istarskoj, izletničkoj turi. Plan puta priredile su zahvalne istarske obitelji kojima je netko od bližnjih preminuo u Riječkom hospiciju.

I tako je još jednom zaživjela Tagorina misao da smrt svjetlo ne gasi.

Krenusmo dakle pod vodstvom obitelji Gržinić: Valtera, Diane, i Matea put Marči Brega. Dočekala nas je obitelj Perčić. Elvis P., radi na imanju, proizvodi brinjevaču, bisku, a bio je ni manje ni više nego humski župan. Izabran je u jednogodišnjem mandatu po prastarom hrvatskom običaju iz 12. i 13. st. U najmanjem gradu na svijetu na izbore idu s kosirom, ali ne da bi nekom prijetili već da bi njime glasali i urezivali crte u raboš, drvenu palicu.

Hum je najmanjim gradom na svijetu, 1972.god. proglasio Čakavski sabor.

Brojni turisti iz čitavog svijeta dolaze u Hum privučeni tom njegovom titulom. Ni mi, tog hladnog i sunčanog februarskog dana, nismo bili sami. Družismo se s Rusima i Talijanima.


MARČI BREG


MIKCI, obitelj Vivoda


HUM


Nadbiskup Devčić

Nadbiskup Devčić s humskom, drvenom županovom palicom


nadbiskup Devčić i pater Marko Stipetić

Sv.misa - nadbiskup Devčić i pater Marko Stipetić


Posjetili smo i humsko groblje i romaničku jednobrodnu crkvu sv.Jeronima. Imali smo priliku pogledati djelomično sačuvane freske iz 12.st. Nastale su pod utjecajem bizantskog slikarstva.


Slijedio je odlazak u konobu Kolinasi gdje bijasmo pogošćeni besprijekornim istarskim klasicima; jednostavnim i ukusnim.


ROČ

Nakon istarske spize, krenusmo u ročki mlin, star 85 godina. Obitelj Pauletić proizvodi pravo, domaće brašno koje od milja zovu "bijelo zlato". Gospođa Neda-mlinarica, kaže da pšenica mora mirisati po prašini s polja...


ROČ

Stigosmo u mjestašce koje se prvi put spominje 1064. god. - kao Ruz. Svjedočili smo visokoj kulturi iza nas, ponukani da učimo o bogatstvu koje je dijelom našeg identiteta. Do početka 19.st. Roč je imao svu silu crkava. Danas su u gradu tri: župna crkva sv. Bartola, crkva sv. Antuna (12.st.) i sv. Roka iz 14.st. Posjetismo crkvu sv. Bartola, s gotičkim svetištem natkrivenim zvjezdasto-rebrastim svodom koji nikada nije istražen pa se ne zna skriva li freske...


Šarenilo istarske zemlje i ljudi, zatvaram s fotografijom nadbiskupa Devčića i hospicijskog ljubimca Rexa. Zatekla sam ih u ročkim ili humskim besjedama...

Nadbiskup Devčić

Što dodati?

Zahvale obiteljima Gržinić, Perčić, Vivoda na istinskom gostoprimstvu, nezaboravnom doživljaju i zajedništvu.

"Gdje je ljubav i prijateljstvo ondje je i Bog..."

Jasna Buketa




Veljača 2019.
Intervju dr. Goran Golčić

Razgovor vodila Jasna Buketa, 21.01.2019.



dr.Golčić


Što Goran Golčić može reći o sebi?

Hm, težak zadatak. Predstaviti se osobno i emotivno pred čitateljima nije lako. Pokušat ću s jednom sasvim pojednostavljenom autobiografskom bilješkom. Rođen sam u Zagrebu 1959.god. gdje su mi roditelji studirali i živjeli. Selimo u Rijeku 1963., jer otac dobiva posao u 3. maju (psiholog), a majka počinje raditi kao farmaceutkinja u Domu zdravlja. Imam sestru Lidiju pa nisam jedinac, rođena je 1966.god. Solidan sam bio osnovac, tada proći s vrlo dobrim nije bila sramota. Solidan i kao gimnazijalac Prve riječke hrvatske gimnazije. Medicina je bila odabir jer je moja djevojka, sada supruga, željela postati liječnica. Zajedničko studiranje bilo je komotno i pragmatično. Diplomirali smo među prvih 10 u Alumni generaciji 1982. Tadašnji staž od godinu dana i JNA nisu se dali izbjeći.

Postajemo roditelji Igoru, još kao apsolventi. Marin je došao planirano, nekoliko godina kasnije, 1988. Radio sam 5 godina na hitnoj pomoći u ritmu 12-24, 12-48 sati i javljao se na natječaje riječkog KBC-a. Tada je bila premija dobiti bolničku specijalizaciju. Nije to bilo kao danas kada prevelikog interesa za liječničku struku baš i nema. Specijalizaciju iz radioterapije polažem u Zagrebu, vraćam se u Rijeku, magistriram i doktoriram na MF u Rijeci. Bio sam i predstojnik Zavoda, potom zamjenik predstojnice, a sada sam voditelj Dnevne bolnice na Klinici za radioterapiju i onkologiju KBC-a Rijeka.

Zadnje četiri godine participiram i zanimam se za palijativu; radim kao vanjski suradnik u Hospiciju Marija Krucifiksa Kozulić. Kad sam počeo specijalizaciju i kao mladi onkolog, želio sam izliječiti svaki tumor. Nisam ništa znao o palijativi. Te spoznaje dolaze kasnije, s iskustvom. Vrijedna stručna iskustva stičem u Houstonu, Regensbourgu, Sgedu i još ponegdje.

dr.Golčić

O onkologiji, zdravlju, malignim oboljenjima danas

Neminovna smrt više nego igdje u medicini dolaze na vidjelo u onkologiji. Spora ali neizbježna, predviđajuća. Nisam njome fasciniran, iako nisam oguglao, svaka mlađa osoba ostavi mali ožiljak, divim se borbi nekih ljudi kao i dignitetu s kojim odlaze.

Problem starenja i depopulacije je veliki budući problem. U Hrvatskoj umire grad veličine cca 20 000 stanovnika godišnje, duplo ih više boluje i liječi se. Medicina je danas skupa, demokracija liberalnog kapitalizma nam je naoko približila moderne tehnološke novotarije, što osiromašuje budžete. Radioterapijski uređaji su skupi, ne obnavljaju se redovito. Inovativni lijekovi su uglavnom učinkoviti. Ne izliječe, ali produžuju život više-manje. Podsjeća malo na Pirovu pobjedu ili upornog skarabeja... Genetski kod je majka svega, nasljedstvo roditelja nas determinira, kako stasom, bojom očiju, tako i sklonošću oboljenjima. Naravno, mi pospješujemo ili ubrzavamo ponašanjem ono što je velikim dijelom predodređeno.

Preventiva je rješenje, jednostavno i jeftino (isplaćuje se još u istoj generaciji) od vrtića pa do groba nastojati zdravije živjeti. Ugledati se na skandinavske zemlje, to nije preskupo, samo nekoliko životnih savjeta o stilu života treba poštivati. Nepušenje, umjereno s alkoholom, svakodnevna tjelovježba, mentalna higijena, razbibriga, empatija i okruženje optimizmom, činiti drugima dobro.... To govorim mladima kad god uzmognem, studentima i mlađima. Nisam siguran da riječi uvijek padnu na plodno tlo.

Personalizirana medicina i imunoterapija?

Personalizirana medicina je pojednostavljeno rečeno upotreba uglavnom malih molekula koje na neki način utiču na rast i razmnožavanje tumorskih stanica dovodeći do apoptoze, ili programirane smrti stanica, uz očuvanje zdravih stanica.

To je ponekad teško jer se tumorske stanice ne razlikuju bitno od zdravih. Treba naći ono specifično i različito između zdravog i bolesnog, a na tome rade milijuni znanstvenika. Zato su nešto uspješniji lijekovi, nakon skoro 10-ak godina pripreme i ispitivanja jako skupi, ali ne i bez nuspojava što je bitno za kvalitetu života. (QoL)

Imunoterapija ili biološka terapija obnavlja, stimulira ili pojačava prirodnu antitumorsku funkciju imunološkog sustava.Ta najnovija grana moderne onkologije, obećaje, a potvrda tome je prošlogodišnja Nobelova nagrada za istraživanja u području imunoterapije. U kombinaciji s kemoterapijom vrlo je djelotvorna. Ipak, zaključno: Primum non nocere, ili bitno je ne naštetiti, ili ono što od jednog svog profesora baštinim - lijek, hrana, voda, sve troje; mogu biti i lijek i otrov. Naglasak je na umjerenosti dakle.

Onkolog mora biti empatičan, mora imati vrlo, vrlo dobru komunikaciju s pacijentom. Dotičete čovjekovu bit, morate govoriti, uključiti osjećaje. Je li tomu tako?

Liječnici malo govore. Neki zbog neznanja, neki iz žurbe, a neki misle da je manje-više i da je neinformirani bolesnik najbolji bolesnik. Komunikoloških edukacija za upotrebu u medicini baš i nema.Sve se svodi na osobnu zainteresiranost.

A još Hipokrat reče da je redoslijed ”prvo riječ, a tek onda lijek”. Kako primjerice , priopćiti pacijentu i obitelji da je aktivno liječenje gotovo?

U doba Google doktora, dostupnost informiranja je sveprisutna, nekad i kontraproduktivna. Temeljit razgovor pri prvom kontaktu je garancija dobre suradljivosti (complaince) što dakako ne garantira uvijek i pozitivan ishod liječenja, ali mu zasigurno ne škodi. Puno sam puta najteže vijesti priopćavao osobnim kontaktom, u četiri ili više očiju, nikako telefonom, mailom ili sms-om. S mnogo empatije, bez dramatičnosti. Hipokrat je sa svojim moćnim riječima i zakletvom i dalje neprikosnoven, iako ga nagrizaju širokomisleni pojedinci. Mislim na eutanaziju, distanaziju, smrtnu kaznu, suicid i sl. situacije.

Prema vrstama tumorskih oboljenja, orijentirani timovi su ponekad u sukobu s općom organizacijom rada u bolnicama. Bolnice su uglavnom organizirane prema sistemima organa ili tehnikama. Mislim da u Hospiciju to nije tako. Ili?

To pitanje liječenja bolesti organa ili prakticiranje holističkog pristupa uvijek je aktualno u bolnicama. Mi smo konkretno, svi usko specijalizirani u svojim strukama, i često ne razumijemo dobro kolegu s kata – posebice ako se koristi pokratama ili akronimima. Ne školuju se više opći internisti i kirurzi, odmah se usmjeravaju u subspecijalizacije. U Hospiciju pristup jest holistički, tretira se čovjekova cjelovitost, mislim na nedjeljivost psihičkog i fizičkog.

Da morate birati između palijativne i onkološke medicine, koja bi bila Vaš izbor?

Ne odvajam palijativu od kurative, i ne biram samo jednu. To su dvije paralelne ulice koje se tu i tamo križaju. Povezuje ih dostojanstvo i pravo svakoga na odabir, i alternativu, novu mogućnost, pokušaj. Mi smo tu samo educirani skretničari, koordinatori.

dr.Golčić

U Hospiciju se susrećete sa smrću, uronjeni ste i u neko nevidljivo životno okruženje. Mijenjaju li Vas te nove okolnosti?

Poniznost prema životu i bolesti, prema svakoj osobi, dostojanstvo i poštivanje individualnosti je ono čemu stremim i što sam u Hospiciju zasigurno dodatno razvio.




Veljača 2019.
Krštenje u Hospiciju


Krštenje u Hospiciju


U veljači hladnoj na dan sv.Brigite, hospicijska pacijentica M.M., primila je sakrament krštenja.

Svećenik-krstitelj bio je p. Marko Stipetić, krsna kuma s.Daniela, ravnateljica. Kuma je zapalila krsnu svijeću na uskrsnoj svijeći - simbolu Isusa Krista Uskrsnuloga. Svi zajedno u molitvi, primiše blagoslov da Bog uvijek bude sa svima i u svima.

Jasna Buketa


Krštenje u Hospiciju




Veljača 2019.
Nadbiskup Devčić susreo se s Nj.E. Mohammadom Rezom Sadeghom


iranski veleposlanik u hospiciju


Riječki nadbiskup mons.dr. Ivan Devčić susreo se u petak 8.veljače u hospiciju “Marija Krucifiksa Kozulić” u Rijeci s veleposlanikom Islamske Republike Iran u RH Nj.E. Mohammadom Rezom Sadeghom. Uvaženi gost bio je savjetnik predsjednika Irana Nj.E. Rohanija za medije, a sada je savjetnik Vlade Irana i Ureda Predsjednika Rohanija.

Susretu su nazočili biskupski vikar i rektor katedrale sv. Vida mons. mr. Matija Matičić, r avnateljica hospicija s. Daniela Orbanić, vicerektor Bogoslovnog sjemeništa “Ivan Pavao II.” vlč. Marko Stipetić te veleposlanikovi suradnici. Povod posjeta uvaženog gosta Rijeci jest knjiga koju iranski veleposlanik piše o duhovnim zvanjima u Katoličkoj Crkvi i Islamu te filozofiji života u spektru ovih vjera. Osim toga, na sastanku se govorilo o porukama pape Franje i brizi za ljude u potrebi, osobito za sirijski narod te su sudionici razgovora izrazili nadu da će Papine poruke doći do političara koji vode svjetske politike.

“Unatoč svim postignućima čovječanstva, suočeni smo s razlikama. Cijenimo stavove papa koji su podržavali narod Sirije u teškim vremenima.”, rekao je iranski veleposlanik. Dodao je da svi koji služe Bogu, bez obzira kojoj vjerskoj konfesiji pripadaju, imaju jedan cilj – činiti dobro, te je izrazio nadu kako će sve molitve uperene zajedničkom Bogu biti uslišane. Iranski veleposlanik upoznao je Oca Nadbiskupa s povijesnim okolnostima nastanka Islamske Republike Iran, kao i poteškoćama u očuvanju samostalnosti te negativnom medijskom propagandom koja je danas vezana uz ovu zemlju, a koju u najvećoj mjeri kreira politika SAD-a.

iranski veleposlanik u hospiciju

U razgovoru usmjerenom na temu knjige, govorilo se o duhovnom pozivu u Katoličkoj Crkvi te osobito o karitativnoj djelatnosti i poslanju kao pozivu. Nadbiskup je iranskog veleposlanika upoznao s karitativnim ustanovama u Riječkoj nadbiskupiji, a koje kao ravnateljice vode časne sestre: hospicij “Marija Krucifiksa Kozulić”, Caritas Riječke nadbiskupije, Caritasov dom “Sv. Ana” – za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, te Dom za dementne osobe koji će uskoro biti otvorena na Sušaku. U tom smislu, ravnateljica riječkog hospicija s. Daniela Orbanić posvjedočila je kako nije riječ o ‘poslu’, nego o životnom pozivu i 24 satnoj skrbi za potrebite. Predanje je to u potpunosti, predanje Bogu i potrebitima što redovnički poziv čini drugačijim od života onih koji se nisu odlučili za redovništvo ili svećeništvo, kazala je s. Orbanić.

Tijekom boravka u Rijeci iranski veleposlanik posjetio je katedralu sv. Vida u kojoj ga je s poviješću riječke prvostolnice upoznao rektor Katedrale mons. mr. Matija Matičić.

Helena Anušić




Siječanj 2019.
Šesti rođendan


šesti rođendan riječkog Hospicija

28. siječnja, Riječki hospicij obilježio je šest godina rada i djelovanja. Uz slavljeničku tortu, djelatnicima se obratio nadbiskup Devčić i ravnateljica Orbanić. Nadbiskup je čestitao svima 6. obljetnicu, poželjevši hospicijskom ljudskom resursu još puno uspješnih rođendana i rasta prema novim razvojnim iskustvima.

Ravnateljica Orbanić izrekla je 6 misli - poruka za 6 godina:

  1. Hvala svima koji danas s nama - domaćinima slavite 6. rođendan našeg i vašeg Hospicija
  2. Hvala svima onima koji 6 godina nesebično sudjeluju u radu i djelovanju ovog Caritasovog projekta, svima koji su pomagali i pomažu, razumiju rad ove ustanove
  3. I dalje smo odlični u sintezi javnog i crkvenog i moram reći da sam na tu suradnju kao ravnateljica izuzetno ponosna. svi dionici, poput neke kooperativne zajednice, primjer su djelotvorne ljubavi na jednom mjestu volim upotrijebiti riječi našeg nadbiskupa Devčića koji kaže da svi zajedno činimo veliko i plemenito djelo.
  4. U ovih 6 godina, Hospicij je pružio skrb za više od 1400 najteže oboljelih. od 28. siječnja 2013. do danas, preminulo je u riječkom Hospiciju 1222 ljudi, no taj se broj neprestano mijenja. Pred ljudskim odlascima, svi se trudimo, na svim razinama. Obitelji su zahvalne, a mi smo u srcu sretni jer odlazeći smireno odlaze. Skrb je aktivna, pristup holistički. Kad živiš i radiš u Hospiciju, onda si gotovo siguran da je smrt prijelaz, odlazak u mjesto gdje više nema suza. svi se ovdje - zaključno mogu reći, osjećamo kao jedna velika obitelj.
  5. Postoji opasnost od "prijepisa" hospicijske stvarnosti na privatni život, ali zato osnivač i moja malenkost - rade na osnaživanju djelatnika, suradnika, suportu, jačanju duhovnosti, opuštanju u prirodi, druženju izvan belvederske "kuće sna". Taj ćemo pristup njegovati i dalje jer bazu rada u ustanovi čine ljudi i ljudska empatija.
  6. Hospicij Marija Krucifiksa Kozulić, promovira ideju pomoći umirućima, ima za cilj pokrenuti aktivnosti u području palijativne skrbi u Hrvatskoj.
    Naši planovi?
    Do kraja ove godine, riječki Hospicij organizira edukativno-radni posjet Hospiciju u Klagenfurtu s ciljem da u naš rad uvrstimo i neke druge metode i pristupe razvijajući pri tom partnersku suradnju. Primjeri dobre prakse za edukaciju kadra su zlata vrijedni i to je put da naš projekt bude još kvalitetniji.


šesti rođendan riječkog Hospicija



Siječanj 2019.
Posjet ministra Tome Medveda


ministar Tomo Medved u riječkom Hospiciju

Ministar hrvatskih branitelja, Tomo Medved sa suradnicima, posjetio je Riječki hospicij radi buduće suradnje oko palijativne zdravstvene skrbi za hrvatske branitelje.

"Želimo proširiti mrežu palijativne skrbi za hrvatske branitelje na području cijele Hrvatske i omogućiti pružanje ovakve posebne medicinske usluge braniteljima u potrebi", rekao je tom prigodom, ministar Medved. Ravnateljica Orbanić, iskazala je spremnost za suradnju i pružanje pomoći hrvatskim braniteljima, napomenuvši da su branitelji i dosad imali pravo prednosti ulaska u riječku "kuću sna".

Nakon održanog sastanka, pristupit će se izradi sporazuma kojim će se regulirati odnosi i suradnja između Ministarstva i Hospicija.

J.B.