Hospicij Marija K. Kozulić

Prosinac 2018.
Izvješće o reviziji


revizija


Izvješće o reviziji.pdf




Prosinac 2018.
Božić 2018.


Sretan Božić



Prosinac 2018.
Gost predavač doc.dr.med.sc. Samir Husić


dr Samir Husić


Povodom Svjetskog dana hospicija, upriličen je listopadski susret Iz života u smrt, u organizaciji Riječkog hospicija. Nazočili su mnogi kao podrška Danu koji promovira ideju pomoći umirućima. Gost predavač bio je i doc.dr.med. Samir Husić, načelnik Centra palijativne njege JZU UKC Tuzla.
Evo što mi je zanimljivi prezenter, predavač i humanitarac, rekao o sebi i svojoj radnoj karijeri.


  • Tko je Samir Husić?

    Samir Husić je liječnik, koji je posljednjih 13 godina života posvetio palijativnoj medicini i terapiji bola te najtežim pacijentima ( i odraslima i djeci). U vodama medicine sam od završetka fakulteta 1990. godine, a od 2000. godine, postajem specijalist anesteziolog– reanimatolog i radim na odjelima anestezije i intenzivne terapije u UKC Tuzla. Jedan slučajni (ili sudbinski) posjet tadašnjem Hospisu u mom gradu, u jesen 2005. godine, bio je signal da svoj budući liječnički put usmjerim prema palijativnoj skrbi. Bio sam uvjeren da tu trebam doći raditi, da tim ljudima treba bolje i kvalitetnije pomagati. I već od veljače 2006. godine postajem zaposlenik Hospicija Tuzla. Od tada zajedno rastemo i Hospicij i ja. Hospicij (koji je tada imao samo 1 odjel za odrasle pacijente) se pretvorio u Centar za palijativnu njegu i terapiju bola, a ja sam u međuvremenu magistrirao i doktorirao (s temama iz palijativne skrbi i terapije bola) pisao knjige i naučne i stručne radove, te 2014. godine imenovan u zvanje docenta na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. I danas su moje dvije osnovne životne i profesionalne ideje:
    1. pomoći pacijentima da dostojanstveno i bez patnje žive i umiru,
    2. uložiti svoje profesionalno (praktično i teorijsko) znanje i iskustvo da se najhumanija ideja palijativne i hospicijske skrbi razvija i širi i u BiH ali i u Hrvatskoj i gdje god postoje pacijenti kojima je moja pomoć potrebna i liječnici koji su spremni naučiti kako da pomognu onima koji su u potrebi.
    Kao što sam na predavanju rekao – raditi u palijativnoj skrbi (ili Hospiciju) nije samo obični posao to je životna MISIJA.

  • Od kada ste na dužnosti načelnika Centra palijativne njege UKC Tuzla i kakva su Vaša iskustva s tog radnog mjesta? Kako je Hospis podijeljen?

    Mi se danas zvanično (po Statutu Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla čiji smo ravnopravni dio) zovemo Centar za palijativnu njegu i terapiju bola. 2003. godine je otvoren Odjel palijativne njege za odrasle; 2005. Odjel dnevne palijativne njege; 2006. Edukativni centar te 2009. Odjel dječije palijativne njege. Svaki od ovih Odjela je sam za sebe velika i značajna priča u humanom zbrinjavanju i edukaciji te definitivno korak da se i sami učimo da pomažemo da bi i mi dobili pomoć kad nam bude trebala.

    Uz tri odjela i Edukativni centar, organizirane su i dvije ambulante. Jedna je Ambulanta za palijativnu njegu u kojoj pregledamo pacijente koji zahtijevaju suportivni tretman (iz te Ambulante pacijente upućujemo na prijem u jedan od odjela ako je hospitalizacija potrebna) i Ambulanta za terapiju boli u kojoj pregledamo „vanjske” pacijente upućene od drugih liječnika radi terapije bola bez obzira na uzrok (karcinomski ili nekarcinomski). U ove dvije ambulante godišnje pregledamo od 2200 – 2400 pacijenata. Istovremeno, obzirom da smo dio Kliničkog centra, od kolega s drugih klinika godišnje primimo oko 500 poziva na konzultativne preglede pacijenata koji su trenutno hospitalizirani na njihovim klinikama, a postoji potreba za pokrivanjem (palijacijom) tegoba.

    Dakle tri odjela, dvije ambulante i Edukativni centar čine Centar za palijativnu njegu i terapiju bola. Ja obavljam dužnost načelnika centra od 2009. godine. Moram reći da je na početku razvoja našeg Centra bilo od strane kolega dosta nerazumijevanja pa i otpora vezanih uz ideju hospicija (ili palijativnog zbrinjavanja). Tokom proteklih 15-ak godina, zahvaljujući podršci menadžmenta UKC Tuzla, Ministarstva zdravstva Tuzlanskog kantona i Zavoda zdravstvenog osiguranja TK, situacija se značajno promijenila. Pri tome smo tokom brojnih pojavljivanja u medijima (radio, TV, novine) , edukacijama po klinikama UKC Tuzla te Domovima zdravlja TK (13 Domova zdravlja) uspjeli da ideja palijativnog zbrinjavanja bude široko prihvaćena i danas sam sasvim siguran da bi bez našeg Centra bilo jako teško pružiti adekvatno zbrinjavanje palijativnim bolesnicima. Znam da danas medicinski radnici ali i stanovnici Tuzlanskog kantona razumiju i cijene sve ono što mi, zaposlenici Centra, radimo za pacijente, pogotovo jer su njihovi brojni srodnici i prijatelji tretirani u našoj ustanovi, na najbolji mogući način.

  • Kad je Centar otvoren i kako?

    2002. godine su u Tuzlu došle časne sestre Ann i Rosalin iz Velike Britanije (VB), kao članice NGO „Sisters of the cross and passion“, sa misionarskom idejom da i u Bosni organiziraju ustanovu (Hospicij) za pomoć pacijentima u uznapredovaloj fazi neizlječive bolesti. Tadašnji Direktor UKC Tuzla, pokojni doc. Dr. Nedret Mujkanović, je prepoznao veličinu i značaj te ideje i vrlo brzo se sklapa partnerski ugovor NGO i UKC Tuzla. Kreće rekonstrukcija i priprema prostora po standardima hospicija u VB i edukacija osoblja u St. Gemma’s Hospice u Leedz-u. I konačno 11.11.2003. godine otvara se odjel Hospicija Tuzla s 15 kreveta i primaju se prvi pacijenti. Ti prvi koraci su bili jako teški jer se svi zajedno (i liječnici i sestre) susrećemo s novim situacijama za koje nas medicinke škole i fakulteti nisu spremili. Mi smo kao studenti učeni da medicina ima zadatak da liječi i izliječi pacijenta a da je smrt pacijenta neuspjeh. Trebalo je svladati tu strašnu barijeru, promijeniti razmišljanje o smrti kao neuspjehu, promijeniti osnovnu paradigmu moderne medicine, te razumjeti puno drugih stvari o kojima smo malo znali. Morali smo shvatiti da je palijativna skrb traženje trećeg puta između eutanazije (eutanaziju traže samo oni pacijenti koji nemaju dobru palijativnu skrb), distanazije (nepotrebnog medicinskog tretmana koji produžava patnju umirućeg pacijenta) i distanazije koja podrazumijeva pravo na dostojanstven život i dostojanstvenu smrt bez nasilnog produženja ili skraćenja života.

    Danas, kad se sjetim tih dana mislim da smo zaista bili jako hrabri, s ogromnim entuzijazmom (koji nas i danas drži) i spremni da promijenimo tok razmišljanja moderne medicine i sestrinstva u odnosu na umirućeg pacijenta, ali i njegove obitelji. Jer u našem poslu obitelj ima dvostruku ulogu: oni su dio našeg tima koji pomaže svom umirućem članu, ali su i sami „pacijenti“ kojima je pomoć potrebna u trenutku kad gube svog člana, naročito kad se radi o obitelji umiruće djece.


  • dr Samir Husić


  • Koliko pacijenata godišnje prođe kroz Centar?

    Odjel za odrasle pacijente ima 15 kreveta i na hospitalni tretman primimo od 450 – 500 pacijenata (rekordan je bio broj iz 2013. s 673 pacijenta). To su isključivo pacijenti oboljeli od karcinomske bolesti. Obzirom da „pokrivamo“ teritorij Tuzlanskog kantona u kojoj je skoro 500 000 stanovnika, te da je broj karcinoma u stalnom porastu, nemamo mogućnosti primati palijativne pacijente s nekarcinomskom bolešću. Jedan od budućih planova je da u okviru Centra otvorimo i Odjel za oboljele od nekarcinomskih bolesti, za kojim postoji zaista velika potreba (posebno za neurološke ali i palijativne nefrološke, plućne ili kardiološke bolesnike).

    U dnevnoj, palijativnoj njezi multidisciplinarni tim (liječnik, sestra, fizijatar, fizioterapeut, psihijatar, psiholog, okupacijski terapeut i frizer), strukturiranim programom rade na psihosocijalnoj podršci oboljelima od karcinoma. Kapacitet je 12 pacijenata dnevno, uz 2-3 dolaska sedmično, cjelodnevni boravak te trajanje tretmana prosječno 6 mjeseci.

    U Odjelu dječije palijativne njege zbrinemo oko 40 pacijenata. Manji postotak (oko 15 %) su djeca oboljela od karcinoma, a 85% su oboljeli od drugih, neizlječivih bolesti. Posebna pažnja se posvećuje psihosocijalnoj potpori i okupacijskoj terapiji roditelja, koji s hospitalizacijom djetata ulaze u aktivni terapijski tretman.

  • Koliki je kapacitet Centra? Jel’ to dovoljno za BiH? Znam da postoji jedan u Ljubuškom i Dom Betanija u Mostaru. Kako ocjenjujete palijativnu skrb u BiH?

    Europski standardi (po preporukama EAPC) podrazumijevaju 8-12 „palijativnih“ kreveta na 100 000 stanovnika. Po tim standardima bi Tuzlanski kanton (500 000 stanovnika) trebao 40 do 60 postelja u palijativnoj ili hospicijskoj formi. Hospicij u Ljubuškom koji je organiziran kao ustanova pri Domu zdravlja (na nivou primarne zdravstvene zaštite) nema stalno zaposlenog liječnika i pruža hospicijsku skrb za stanovnike tamošnje županije. I njihovo medicisko osoblje je educirano u našem Centru. Inače veliki problem organizacije zdravstva u Federaciji BiH je tzv. „kantonalna organizacija“, tako da npr. pacijent iz Zenice, Mostara, Livna, Orašja ne može na račun Zavoda dobiti uslugu palijativne skrbi u Tuzli. Sarajevki kanton osim dva tima kućne palijativne skrbi nema hospitalnih kapaciteta niti drugi oblik palijativnog zbrinjavanja. Druge ustanove su uglavnom namijenjene za stare osobe kao domovi za stare ili domovi penzionera i ne odgovaraju europskim standardima palijativne skrbi.

    Sve ovo govori da je palijativna skrb u BiH nerazvijena i da postojeći kapaciteti ne mogu ni približno zadovoljiti potrebe pacijenata. Vaša Županija (oko 350 000 stanovnika po mojim informacijama) bi trebala imati 28 – 42 kreveta za palijativno zbrinjavanje, tako da su i ti kapaciteti nedovoljni u odnosu na potrebe. Bolja situacija na žalost nije niti u drugim zemljama u regiji.


  • dr Samir Husić


  • Sudjelovali ste u Prijedlogu izmjena Zakona o zdravstvenoj zaštiti Federacije, a koji se tiče postizanja većeg stupnja zaštite za pacijente koji boluju od kroničnih i neizlječivih bolesti? Na koji način? Što je bio Vaš prijedlog?

    Mi smo još 2010. godine napisali Strategiju za razvoj palijativne skrbi u FBiH, te bili članovi komisije za razvoj palijativne skrbi, ali vlast (Ministarstvo zdravlja) nije imalo sluha da se palijativna skrb sistemski razvija. Zbog toga taj Prijedlog nije nikada ni došao do parlameta.

    Prijedlog je podrazumijevao, najkraće rečeno „mrežu palijativne skrbi“ koja bi formirala timove palijativne skrbi na nivou Domova zdravlja (uz edukaciju svih obiteljskih liječnika o osnovnom nivou palijativne skrbi), bolničke ustanove s krevetima (financirani od strane Zavoda zdravstvenog osiguranja) i hospicijske ustanove s različitim modelima financiranja. U suradnji s obrazovnim ustanovama (medicinskim školama i fakultetima) bi se provodila edukacija koju je predložila EAPC. Na ovaj način, bi se postigla dobra kontinuirana edukacija kadrova i stvorila dobra kombinacija kućnog i bolničkog palijativnog liječenja, u kome bi radili educirani kadrovi.

    Na susretu koji je organizirao Hospicij Rijeka, uočio sam da u Vašem gradu i županiji postoji velika potreba ali i veliki interes da se napravi sličan model u koji bi bili uključeni županijski Domovi zdravlja, Hospicij i KBC Rijeka, ali i Ministarstvo zdravstva, HZZO, vjerske institucije i što je jako važno Medicinski fakultet Rijeka. Edukacija je vjerojatno najbitniji dio koji bi za nekoliko godina znatno doprinio razvoju palijativne skrbi. Mislim da su na ovom fonu bili svi govornici koji su imali priliku govoriti na ovom značajnom skupu.

    Model koji mi imamo pri Tuzlanskom kantonu upravo je spoj svih ovih medicinskih i edukativnih ustanova i mislim da je to jedan od najvažnijih razloga zbog čega je naš Centar tako uspješan i interesantan za brojne posjetitelje iz Europe, ali i za medije. Mi smo na neki način „čudo dobre organizacije i rada“ u potpuno nefunkcionalnom okruženju.

  • Drugi put ste u Riječkom hospiciju. Odakle taj kontakt?

    Hospicij u Rijeci sam posjetio prvi put prilikom njegovog otvaranja. Tako smo uspostavili prve kontakte, a obzirom da smo mi „stariji skoro 10 godina“, s ravnateljicom Danielom je dogovorena edukacija osoblja Hospicija iz Rijeke. Nešto ranije su u našem Centru provedene edukacije osoblja županijskih timova palijativne skrbi. Sljedećih godina sam putem medija te u kontaktima sa s. Danielom pratio razvoj Hospicija u Rijeci, ali i druga zbivanja koja su se odnosila na zakone vezane uz palijativnu medicinu i skrb u Republici Hrvatskoj.

    I nakon ovog sastanka u Rijeci, na kome su prezentirani rezultati rada Hospicija Marija Krucifiksa Kozulić te našeg Centra u Tuzli, te govora brojnih visokih uzvanika, siguran sam da će palijativno i hospicijsko zbrinjavanje Vaše županije dobiti novi zamah. U Rijeci činjenično postoji veliki potencijal da se napravi sistem palijativnog i hospicijskog zbrinjavanja, uvežu svi potrebni segmenti te Rijeka zapravo vrlo brzo može postati centar palijativne skrbi u Hrvatskoj.


  • dr Samir Husić


  • Možete li usporediti riječki i Vaš hospicij. Sličnosti i razlike.

    Mislim da postoji puno više sličnosti nego razlika. Prije svega sličnost je u našoj zajedničkoj humanoj misiji - da pomognemo onima koji su u potrebi. I to je najvažnije. Imamo istu empatiju i isti entuzijazam, bez obzira na sve probleme.

    Kao što sam ranije rekao mi imamo nešto drugačiji model organizacije jer smo u sastavu Kliničkog centra, i mnogo nam je lakše koristiti sve kapacitete i kadrove velike zdravstvene ustanove za dijagnostičke i terapijske potrebe. U našem Centru dva liječnika rade puno radno vrijeme uz 24 satni smjenski rad sestara. Obzirom da dijelimo zgradu s Klinikom za plućne bolesti, dežurni liječnik te Klinike na poziv sestre dolazi u naš Centar u bilo koje doba, ukoliko postoji potreba za intervencijom. Imamo i dnevnu palijativnu njegu koja je još jedan korak naprijed u humanom odnosu prema pacijentu i velika pomoć obiteljima oboljelih pacijenata. Vratiti pacijenta iz stanja teške depresije u „normalan“ život uz resocijalizaciju pa čak i povratak na posao ili uobičajenim dnevnim poslovima, je veliki uspjeh dnevne palijativne njege.

    Naravno dječija palijativna njega je dodatna i posebna priča. Mislim da je pružiti pomoć neizlječivo bolesnom (ili umirućem) djetetu i njegovoj obitelji najviša točka humanosti u medicini.

  • Rijeka kao što znate nema dječiji hospicij. Kako je kod vas ustrojen taj tužni odjel? Pročitala sam i da imate okupacijsku - radnu terapiju - plastenik s povrćem i čajevima. O čemu se točno radi i kako to funkcionira?

    Odjel dječije palijativne njege je osnovan 2009. godine s 6 kreveta. U svakoj sobi (5 jednokrevetnih i jedna dvokrevetna) je i krevet za roditelja koji pored djeteta može provesti 24 sata. Pacijente nam upućuju kolege s Klinike za pedijatriju ili Klinike za fizikalnu medicinu, s kojima aktivno surađujemo. Uz suportivnu terapiju za djecu oboljelu od karcinoma, multidisciplinarni tim provodi suportivni, fizikalni, psihosocijalni tretman za djecu koja boluju od neizlječivih, nekarcinomskih bolesti. Djeca oboljela od karcinoma, po želji roditelja, mogu ostati u našoj ustanovi do kraja života, dok djeca oboljela od netumorskih neizlječivih bolesti bivaju tretirana 3-4 tjedna uz mogućnost ponovne hospitalizacije, ako bi se stanje pogoršalo.

    Pri tome je roditelj (najčešće majka), kao pacijent, izravno uključena u tretman što podrazumijeva tretman psihologa te okupacijski tretman. Dio tog tretmana je i mali plastenik neposredno uz Dječiju palijativnu, u kome, uz podršku volontera, roditelji hospitaliziranog djeteta, po svojoj želji sudjeluju u lakšim poljoprivrednim radovima sadnje, održavanja, zalijevanja povrća ili čajeva, a koji se potom utroše u kuhinji dječije palijative koju majke mogu same koristiti.

    Liječnik Centra palijativne njege zadužen je za tretman djeteta i majke, a pedijatre po potrebi pozivamo na konzultative preglede.

  • Koje ste hospicije u svijetu vidjeli i za koji smatrate da je primjer dobre prakse?

    St. Gemma’s Hospice u Leeds-u je mjesto gdje se, zahvaljujući partnerskoj saradnji UKC Tuzla i Hospicija Leeds, educiralo osoblje našeg Centra i to je ustanova koja spada u vrh ustanova za palijativno zbrinjavanje u Europi. Zaposlenici Dječije palijativne njege su educirani u dječijim hospicijima u Shefidu i Manchesteru te u Rumunjskoj Dio edukacije proveden je u hospiciju u Klagenfurtu (Austrija) te edukacije vezane uz terapiju bola provedene su u Ljubljani, Klagenfurtu, Monteskanu te na Klinici za terapiju bola AKH (Beč).

    Svaka od tih ustanova, uz poštivanje osnovnih kriterija preporučenih od strane Europske asocijacije za palijativnu skrb (EAPC) , ima svoje specifičnosti koje su vezane za potrebe i običaje populacije gdje su postojale, zakonske norme koje postoje u raznim državama, načinu organizacije i financiranja zdravstvene zaštite te edukaciju kadra. Mi smo u našem Centru, zahvaljujući entuzijazmu svih zaposlenih, podršci vlasti na lokalnom i županijskom nivou, uspjeli implementirati osnovne ciljeve i principe palijativne njege. Žao mi je što u drugim dijelovima BiH nema palijativne skrbi, mada sam kolegama u drugim kliničkim centrima nudio našu pomoć u edukaciji i organizaciji.


Doktor Husić želio bi živjeti i raditi u Rijeci. Rekao mi je da je Rijeka za njega najljepši grad na svijetu, da je ona “oaza ljudskosti i međusobnog razumijevanja” i da je ponosan što jednoj Riječanki odgovara na pitanja o poslu kojeg voli i kojeg nikada ne bi mijenjao. Jedino što bi rado učinio, svoju misiju nastavio bi u Gradu koji teče.

Jasna Buketa




Studeni 2018.
Donacija ACI marine Opatija


Donacija ACI marine Opatija


Radi se o dva stola - terapijskim kolicima u kojima su svi ampulirani lijekovi, pribor za vađenje krvi, pribor za postavljanje intravenskih kanila, sterilni setovi za previjanje itd. Ta dvoja kolica su prave mobilne ambulante, izvrsno organizirane, imaju čak i poseban pretinac za infektivni otpad.

Donacija zlata vrijedna - istinska pomoć i djelatnicima i umirućima. Sve je brže, sve je nadohvat ruke, sve je sigurnije...

Hvala Adriatic Croatia International Club - u, hvala najboljoj luci za sidrenje jahti na sjevernom Jadranu. Hvala što našim putnicima olakšavate posljednju plovidbu...




Listopad 2018.
Subota, 27. listopada 2018.


Nadbiskup Ivan Devčić u Hospiciju


Nadbiskup Ivan Devčić s dobrim željama prilikom obilaska pacijenata.

Misli imaju put da postanu riječi, a riječi postaju djela...
Jer, "usta ...govore ono čega je prepuno srce."
— (Lk 6.45)


Nadbiskup Ivan Devčić u Hospiciju



Listopad 2018.
Svjetski dan hospicija


Svjetski dan hospicija


19. listopada obilježen je Svjetski dan hospicija iz riječkog hospicija. nazočili su brojni uzvanici, gosti iz tuzlanskog hospicija, dužnosnici lokalne i lokalno-zdravstvene vlasti, državni tajnik iz resornog Ministarstva, domaćin, otac nadbiskup, predstavnici svih vjerskih zajednica.

Susret je naslovljen Iz života u smrt, a njime su nazočni dali podršku Danu koji promovira ideju pomoći umirućima. O palijativnoj skrbi u BiH govorio je dr. Samir Husić, voditelj Centra palijativne njege UKC Tuzla. Ispred KBC-a Rijeka, ravnatelj Davor Štimac pojasnio je uzajamnost i partnersku vezu bolnice i Hospicija. Vladimir Mozetič, ravnatelj Doma zdravlja PGŽ argumentirao je da palijativa raste i razvija se u županiji. O potrebi predmeta Palijativna medicina, na studiju medicine, govorio je dekan Medicinskog fakulteta, prof. dr. Tomislav Rukavina.

O Riječkom hospiciju, o osjećaju povezanosti, govorila je ravnateljica Hospicija i glavni med. tehničar Zvonimir Valeđić, dok je o ulozi mrtvozornika u Hospiciju prezentirao Valter Stemberga, prof.dr. Skup je zatvorila ravnateljica Daniela Orbanić, s porukom da umiranje dostojno čovjeka ne smije biti povlastica. Pater Marko Stipetić, MSC, hospicijski dušebrižnik, zaključio je da su i umiraone i rađaone u ravnoteži, da život i smrt imaju zajedničku bit.

Jasna Buketa



Listopad 2018.
Svjetski dan hospicija


Riječki hospicij pozivnica

IZ ŽIVOTA U SMRT

naziv je susreta kojeg Riječki hospicij organizira povodom

SVJETSKOG DANA HOSPICIJA

Obilježavanje je u petak 19. listopada 2018., s početkom u 9:30 u konferencijskoj dvorani Hospicija u Rijeci - Tizianova 15

    Prezenteri:
  • Hospicij Tuzla - Univerzitetsko-klinički centar Tuzla, voditelj ustanove Samir Husić
  • Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, dekan Tomislav Rukavina
  • KBC Rijeka, ravnatelj Davor Štimac
  • Dom zdravlja Primorsko-goranske županije, ravnatelj Vladimir Mozetič
  • Hospicij Marija Krucifiksa Kozulić Rijeka
    Daniela Orbanić, ravnateljica,
    Zvonimir Valeđić, glavni med. tehničar,
    Valter Stemberga, mrtvozornik

Slijedi domjenak, a predviđeno trajanje susreta je do 13.00 sati. Pozivam Vas da svojim prisustvom obilježite i podržite Svjetski dan hospicija upravo iz Riječkog hospicija. Ljubazno Vas pri tom molim da potvrdite dolazak na službeni mail ustanove.

S poštovanjem, uvažavanjem i zahvalnošću,
Daniela Orbanić, ravnateljica,



Rujan 2018.
Još jednom...


Hospicij Rijeka

Još jednom slaviti rođendan prije odlaska

 

Hospicij Rijeka

Još jednom živjeti prije smrti - uz smijeh bebe

 



Rujan 2018.
Radost življenja kroz teambuiding

Svetvincenat placa

Jačanje timskog duha hospicijskih djelatnika, vanjskih suradnika, partnera-susjeda iz riječkog sjemeništa, započelo je u jutarnjim satima, 22. rujna 2018. god., iz Tizianove 15. I baš kao što papa preporučuje vedrinu i spokoj unatoč teškoćama, tako je i naš nadbiskup Devčić blagoslovio putnike i uz dobre želje ispratio ekspediciju put Istre.
Organizatorica i voditeljica teambuildinga, ravnateljica Daniela O., krenula je prema Svetvinčentu isto tako veselo, uz pjesmu i manevar kombijem koji je ostavljao bez daha. Darovita vozačica, demonstrirala je okretnost i sjajno upravljanje velikim putničkim vozilom.

Na prekrasnom Trgu ili Placi, zatekli smo 7. festival sira - izložbu i degustaciju sireva te Mrkat istrijanskega dela. Našli smo se u maloj renesansnoj Veneciji, primjeru cjelovitog renesansnog urbanizma u Hrvatskoj.

Trg je opasan kaštelom i župnom crkvom Marijina navještenja - isto je tako riječ o renesansnom zdanju. Unutrašnjost crkve, djelo je upravo venecijanskih majstora. Iza glavnog oltara, u apsidi crkve, nalaze se relikvije krvi bl. Miroslava Bulešića, sina tog istarskog kraja: svećenički talar natopljen krvlju u trenutku njegove smrti u Lanišću 24. kolovoza 1947. god., komad žbuke iz župnog stana u Lanišću kojeg je poškropila njegova krv u trenutku ubojstva te jastuk koji je stavljen ispod njegove glave i također natopljen krvlju nakon smrti. Nakon beatifikacije, 2013. god., 2014. god., relikvije mučenika položene su u novoposvećeni oltar u središtu svetišta na obljetnicu njegovog đakonskog ređenja koje je bilo baš tu u njegovoj župnoj crkvi 25. listopada 1942. god.

Svetvincenat placa

Župnik, vlč. Darko Zgrablić, nadahnutim riječima, sa snažnim porukama, govorio je o blaženom svećeniku, posebice ističući riječi patnika:" Moja osveta je oprost!"

Vlč. Zgrablić pozvao je na zajedničku molitvu blaženiku sa željom da nam učvrsti vjeru i strpljivost u teškoćama života. Snaga molitve, bila je ojačana prisustvom Zbora mladih župe Svih Svetih iz Sesveta koji su zapjevali; "Ime tvoje zazvat ću i gledat gore iznad svih valova..." Obuzeti ganućem i duhovno obnovljeni - krenusmo put Pazina - na tjelesnu okrjepu.

Svetvincenat - crkva Marijina navještenja

Na Seljačkom domaćinstvu "Familija Ferlin", čekali su nas izvorni istarski specijaliteti. Ravnateljica Orbanić je slagala i dogovarala menu odnosno kuhinju: fuže, njoke, raviole, meso s prilogom, fritule, malvaziju, teran. Bila je to vrsna selekcija, baš onakova kakvu može načiniti prava Istrijanka iz Žminja. Gosti - izletnici iz riječkog sjemeništa (Slavica Š. i Ervin T.), profesionalni kuhari, pokušavali su odgonetnuti sastojak raviola... U opuštenoj kulinarskoj raspravi, sudjelovao je veći dio stola…
Gastro osnaživanje, završilo je u ranim poslijepodnevnim satima, pa krenusmo put Sanc. Michaela - prema tematskom parku, 3 km udaljenom od Svetvinčenta.

Zatekosmo dvorac od 400 kvadratnih metara, izgrađen od drvenih trupaca. Skupio se tu srednji vijek s dječijim vrtuljkom, spravama za mučenje - Kućom istine, tamnicom za vješticu, srednjovjekovnim streljaštvom, suvenirnicom. Postadosmo vitezi, princeze, dr. Golčić je nakon okršaja mačem s glavnim tehničarem Zvonetom, završio na giljotini…
Dvorac je okružen parkom kojim šeću magarci; Frane (2 godine) i starija družba Serđo i Linda. Tu je poni Megi, ovce, koza, kokoši (ljepotica Biserka) kunići i druge životinje. Sestra Daniela veselo se posvetila crnom magarčiću Frani, a tim raznolikim društvom posebice se bavio ljubitelj životinja, pater i vice-rektor Marko Stipetić.
Dvorac inače ima 4 kule koje su pretvorene u kule zagonetki (Riddle Towers, Rasel Turme). Svaka je nešto krila - glavne otkrivačice bile su Vesna i Branka - med. sestra Vesna osvojila je čak i nagradu.

Drveni dvorac Sanc Michael

Escape room - avanture, pokazale su se pravim bijegom iz svakodnevice, a svi smo postali junaci stvarne igre. I eto idealnog osnaživanja i zabave za teambuiding. Nasmijani i pomalo umorni (trudnica, med.s. Svjetlana i petogodišnja Sara, pokazale su se najizdržljivijim karikama), vratili smo se dakle još jednom u Svetvinčenat, ovog puta na festival i izbor Naj koze. Nismo dočekali pobjednicu jer je kraj dana nagovještao početak nove radne smjene u Hospiciju.

Ravnateljica je spremno ubacila u brzinu, dobro izbjegla gužvu, ali je ostatak karavane s vozačima - kuharom i patrom zapeo: navodili smo ih bez GPS-a, onako srednjovjekovno... uz smijeh i Grdovićeve "oči boje lavande…”
Stigosmo na vrijeme, ojačanog timskog duha sa željom da se što prije vidimo na radnim mjestima.

Jasna Buketa

Naj koza

 



lipanj 2018.
Medalje zahvalnosti sv. Vida

Medalje zahvalnosti sv. Vida

 

Povodom Sv. Vida, medalju zahvalnosti koju dodjeljuje Riječka nadbiskupija, dobila je ove godine, naša volonterka-vanjska suradnica Jasna Buketa. Priznanje joj je uručio nadbiskup mons. Ivan Devčić. Medalje zahvalnosti sv. Vida dodjeljuju se zaslužnim vjernicima za njihov dragovoljni rad i svjedočenje vjere u djelatnostima kojima se bave.
Prenosim autobiografiju naše laureatkinje u cijelosti.

Daniela Orbanić,ravnateljica


prof. Jasna Buketa

Jasna Buketa - autobiografija

Rođena sam u Rijeci 25. siječnja 1963. god. Udana sam i majka sam dvoje odrasle djece. Osnovnoškolsko i gimnazijsko obrazovanje stječem u Rijeci, studij književnosti završavam 1987. god., kao zagrebačko- beogradski student, filozofsko- filoloških studija. Poslijediplomski studij pedagogije upisujem 1999. god. u Zagrebu.

Od svršetka studija, radim u srednjoškolskom sustavu: u trogodišnjim, četverogodišnjim strukovnim, umjetničkim i gimnazijskim programima za predmet Hrvatski jezik i književnost. Bila sam djelatnik Škole za primijenjenu umjetnost u Rijeci od njenog osnivanja gdje sam 17 godina obnašala funkciju voditelja dislocirane školske jedinice i predmetnog profesora. Radni, pedagoški vijek provodim spajajući humani odgoj i stvaralaštvo. U vrijeme Domovinskog rata na temu hrvatske kulturne baštine, animiram učenike u literarno-likovnom izričaju. Ured odnosa s javnošću Caritasa Riječke nadbiskupije, širio je ovu pisanu riječ i likovne radove po cijeloj Europi. Bio je to snažan doprinos riječkih srednjoškolaca razumijevanju ratnih 90-tih. Inače sam dugi niz godina, učenike likovnjake, angažirala glede dragovoljnog uređivanja i dekoriranja interijera - sve kroz pedagogiju slobodnog vremena.

Izdvajam zajednički odlazak s učenicima u OŠ Vojnić, u ratom razrušeni Vojnić, kad su srednjoškolci generacije 97./ 98. čiji sam razrednica bila, za jednu noć izradili zidnu dekoraciju - sjajan mural, u netom obnovljenom predvorju škole. Fokusiram i autorstvo humanitarnog projekta u Trgovačkoj i tekstilnoj školi u Rijeci. Bio je to jedan oblik pomoći za samopoć, organiziran kroz tečajeve krojenja i šivanja za udovice Domovinskog rata. Tečaj je dobio verifikaciju od strane resornog ministarstva, a dobio je i potporu stranih donatora. Jedna njemačka humanitarna organizacija, školu je nagradila didaktičkim materijalom, a udovice šivaćim mašinama. Bio je to program “kruh u ruke”.

U projekt sam uključila i riječki Caritas. Bila sam vanjski suradnik Narodnog učilišta u Rijeci, predavač na Višoj poslovnoj školi Start iz Zagreba, sve vrijeme baveći se dodatno spikersko-edukacijskim i novinarskim poslovima. Pri Učilištu radim u obrazovanju odraslih, programima prekvalifikacija, osposobljavanja, usavršavanja. Tečajeve Hrvatskog za strance predajem do dana današnjeg. Na taj sam program osobito ponosna jer kroz učenje jezika, predstavljam i vlastitu zemlju, a to je gotovo ambasadorska misija. Hrvatski za strane državljane predajem od 1993. god. Nakon punih i neprekidnih 30 godina rada u odgojno-obrazovnom procesu, odlazim u Prvu sušačku hrvatsku gimnaziju čiji sam djelatnik u stalnom radnom odnosu i danas. Izdvajam svoje dragovoljni rad u Caritasu Riječke nadbiskupije. Volonterka sam od 1991. god. Radila sam kao novinar, izvjestitelj, bila sam suradnica i još sam uvijek, u nadbiskupijskom glasiIu Zvona, koordinirala sam humani odgoj u srednjim školama sa Caritasom, moderirala javne priredbe Caritasa; npr., Susret Caritasa RH ili Svjetski dan volontera i sl.

Od 1995. god. suradnica-volonterka sam Caritasovog doma za majku i dijete - Sv. Ana u Rijeci gdje djelujem na poslovima odnosa s javnostima, kao autorica pedagoških projekata, programa, moderiranja okruglih stolova na temu zlostavljanja, poslova pisane korespondencije, lekture, logografije, web stranica itd. Od 2014. god. vanjska sam suradnica - volonterka i prvog hrvatskog Hospicija Marija Krucifiksa Kozulić u Rijeci. Interesantno je da je moja volontersko-humanitarna aktivnost u Caritasu, u doba rata, bila upravo na mjestu današnjeg Hospicija. To je bila točka odakle se pomoć distribuirala širom domovine. Pomagalo se potrebitima onda, pomaže se i danas - umirućima. Caritasovu palijativnu ustanovu doživljam hramski, kao Dom počinka i o tom životu u smrti pišem vrlo predano. Sakupljeno književno blago u dubinama moje osobnosti, dobiva ovdje konkretne obrise u pisanoj riječi. Tako je i nastala knjiga Odlasci, izašla povodom 5 godina hospicijskog rada i djelovanja. Ovo je oblik suradnje u kojem sam se u potpunosti realizirala.

Ako je rezultat učenja djelovanje, čini mi se da sam pronašla cilj; pomagati onima koji odlaze, podržavati one koji ostaju. Kroz volonterstvo u Hospiciju duhovno rastem, razvijajući empatiju, iskrenost, suočenje sa samom sobom; uistinu vidim što je dobro i to činim.

Jasna Buketa, prof.
U Rijeci, 25.svibnja 2018.



svibanj 2018.
Feštinsko kraljevstvo


Majski izlet hospicijskih djelatnika i suradnika, zbio se 5.05.2018. godine.
Ravnateljica je u svom poznatom organizacijsko - vozačkom elanu i vedrini, mali izletnički jedanaesterac odvezla u Feštinsko kraljevstvo, u srce Istre. Taj podzemni svijet kao iz bajke Ivane Brlić Mažuranić, očarao je izletnike spiljskim oblicima; “čarobnjakovim šeširom”, “kulom babilonskom”, “ šišmiševim krilima” prekrivenim korijenom vinove loze. Istinsko spiljsko blago i istinsko kraljevstvo ljepote.
Put se nastavlja do Pazina - pazinske crkve sv. Nikole. Dočekuje ih župnik vlč. Željko Zec, ravnatelj Caritasa Porečke i Pulske biskupije. Ovdje duhovno osnaživanje završava ovozemaljskim.
Slijedi blagovanje istarskih specijaliteta s OPG-a Čiže. U ugodnom, idiličnom, seoskom ambijentu, nije nedostajalo smijeha i zabave. Od Feštinskog kraljevstva do Rijeke, pratilo je izletnike sunce, pjesma, dobro raspoloženje i istinski humor volonterke - veteranke Mire Ajdinović.

Jasna Buketa

Feštinsko kraljevstvo



12. veljače 2018.
Reakcije na knjigu "Odlasci"


Peta godišnjica Hospicija

Peta godišnjica Hospicija



26. siječanj 2018.
Promocija knjige "Odlasci"


Predstavljanje publikacije o petogodišnjem radu riječkog Hospicija.

Peta godišnjica Hospicija

Peta godišnjica Hospicija



Siječanj 2018.
Peta godišnjica Hospicija


Predstavljanje publikacije o petogodišnjem radu riječkog Hospicija održati će se u petak, 26. siječnja u 19:30 sati u dvorani zgrade Euroherca, Riva 8.

Peta godišnjica Hospicija

Urednica knjige: Jasna Buketa
Suradnici: s.Daniela Orbanić, mons. dr. Ivan Devčić, Svjetlana Stanišić S., Zvonimir Valeđić, Ivan Primorac, Petar Miletić
Tehnički i grafički urednik: Ivica Dražić