Hospicij Marija K. Kozulić

Ožujak 2020.
Hospicijski djelatnici na proljetnom druženju ili "Jukopilska" zvona


Izlet u Grožnjan

Ožujska noć 2020. god. nad mojom usnulom Rijekom. Danas , 7.03. 2020. s hospicijskim osobljem, ocem nadbiskupom i vanjskim suradnicima - bijah na izletu u "hrvatskoj Toskani". Ne bijaše ni toplo, ni hladno, ni sivo ni vedro, bilo je, rekla bih, ožujski oštro; vjetar je prelijetao iznad nas i razvijao prve pupove u istarskoj kotlini i brdima koje smo promatrali s vrha Oprtlja. Lijepi je to drevni gradić koji stoluje na 300 m nadmorske visine, u dobroj klimi i s ugodnim povjetarcem od kojeg sve dolazi i sve buja. I starim Rimljanima je odgovarala ovdašnja klima; danju bi boravili u toplicama u dolini, a noćili bi u Oprtlju. Oprtaljska zemlja je puna lapora, pogodna za masline, vinograde, čemprese. Upravo drvoredi čempresa uz prometnice, ljekoviti češeri, vinogradi, uličice, trgovi,"mići krovići", galerije, restorančići...podsjećaju na najljepši dio Italije - Toskanu. Jedino nemaju prekrasni kanjon zelene Mirne. Imaju doduše rijeku Arno koju je pjesnik Dragutin Tadijanović usporedio s potokom u rodnom Rastušju i čini se više čeznuo za slavonskim nego toskanskim vodama...

Nas je dočekao svećenik-mudrac; velečasni Ante Tonči Jukopila, 85-godišnjak koji je za svećenika zaređen tek u 38. godini života u Pazinu. Oprtaljsko-završki župnik postaje 1974. god. Župa broji 22 sakralna objekta, najviše u Porečko-pulskoj biskupiji, nakon Vodnjana i Rovinja. Ističe se crkva Blažene Djevice Marije iz 14. st. i župna crkva sv. Jurja mučenika na koju je župnik posebno ponosan jer ju je godinama obnavljao. Fotografirali smo se na obnovljenom kamenom stubištu, divili se pročelju crkve, isprobali nove orgulje (svirao vlč. Ivan Milardović), sjedismo na hrastovim klupama u crkvi osluškujući nova zvona sa zvonika... Bilo je blizu podneva, i zvono kako reče Vladimir Vidrić "pozivaše" na ručak...

Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan

Svečana i malanholična zvona odzvanjahu uličicama i dolinom, lijepa zvona koja ne izazivaju nemir; živa su, vesela, "jukopilska". Vlč. Ante Jukopila je inače poznati travar, pravi izvrsnu travaricu koja je i piće i lijek. Receptura datira iz 1570. god., iz dubrovačke ljekarne Male braće. Jedinstvena travarica sadrži 25 vrsta trava i postala je jedna od brendova Oprtlja. Velečasni je dobitnik Nagrade Općine Grožnjan, počasni građanin Oprtlja za promicanje ugleda Općine Oprtalj, za očuvanje i njegovanje kulturnog identiteta, tradicije i kulture. Grapa del parroco, zlatnožuta ljekovita tekućina formula je vitalnosti i dugovječnosti župnika i dokaz da će se čovjek morati vratiti prirodi i Bogu.

Posjetili smo i Grožnjan - gradić starih kuća i građevina iz daleke prošlosti. Još uvijek postoji Rimska palača gdje su pronađeni komadi mozaika i rimske kovanice. U srcu gradića dominira katedrala iz 14. st. Danas Grožnjan njeguje umjetnost; u njemu se održavaju koncerti (jazz festival), otvorenja izložbi, likovne radionice. Uz kulturnu scenu, Grožnjan nudi i raznoliku gastronomsku ponudu. U jednoj takvoj trattoriji proveli smo sljedećih nekoliko sati. U konobi "Tre Volti", kušasmo istarske delicije, malvaziju koja nas je opustila i uvela u skladne razgovore; istinite, bogate smislom, dražesne. Uz "armonike triještine" završavalo je veselo osnaživanje djelatnika i suradnika sestre Daniele, ravnateljice riječkog Hospicija.

Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan Izlet u Grožnjan

Nadbiskup Ivan Devčić uputio je čestitku djelatnicama povodom 8. marta, naglasivši da su upravo žene u Hospiciju nositeljice rada i života u toj nadbiskupijskoj ustanovi. Podsjetio je da Hospicij ponosno nosi ime Marije Krucifikse Kozulić - još jedne žene i službenice Božje koja je velikodušno darovala svoj život za druge.

Jasna Buketa

Dan žena



29.02. u prijestupnoj godini
Jedna noćna smjena u Hospiciju


noćna smjena u HospicijuMirela i Mirjana

Kada odlaze, kada ih sati dijele od napuštanja ovog svijeta, imam osjećaj da duša kreće, da nije ni muško ni žensko, da je taj dio nas Bog stvorio na svoju priliku i sliku, a i pročitah negdje da “Bog nije ni muškarac ni žena”.

Ovim riječima započeh razgovor s hospicijskom med. sestrom Mirelom Trzić (30 god.) Bjelovarčanka s riječkom adresom već jedanaest godina, dočekala me u 21.00 navečer, posljednjeg dana u veljači. Razgovarale smo okružene jaglac žutim, hospicijskim zidovima, u žutilu sunovrata kojeg se ne bi postidio ni engleski park. Lijepo je uređen riječki Hospicij, samo dobri ljudi mogu stvoriti takvu ljepotu oko sebe. U Hospiciju je vladala nevjerojatna tišina, nije bilo posjeta koje ovdje borave 0-24. Korona ili COVID-19 je raščistio hospicijski parking, hodnik i ispraznio sobe umirućih. Tu i tamo se iz neke udaljene sobe razabirao zvuk Dore 2020 al’ sve bi opet brzo nestalo u tišini i mraku. Činilo mi se da negdje i ura tiktaka. Trenutak koji dijeli prošlost od budućnosti.

Mirela je završila srednju medicinsku školu jer je s 14 godina svjedočila tragičnoj pogibiji svoga oca. Odlučila je pomagati ljudima i spašavati živote jer je pomoć njezinom ocu stigla prekasno. Imala je teško odrastanje, morala je raditi sezonske poslove na moru, no jedna sezona u Umagu - donijela joj je sreću i rezultirala sretnim brakom, a danas i majčinstvom. Šest godina je radila u Ustanovi za zdravstvenu njegu i rehabilitaciju u Rijeci kao sestra stacionara i sestra na terenu. Obilazila je tridesetak pacijenata tjedno na različitim lokacijama pa joj rad s 14 umirućih nije težak. Kaže da je izuzetno zadovoljna radnim mjestom jer se može ostvariti i kao med. sestra i kao čovjek.

Naučila je odvajati hospicijski život od svog privatnog, ali joj smrt mladih ljudi ipak probije obrambene mehanizme. Prisjeća se smrti mlade žene koja je bila 4 godine starija od nje i prisjeća se kako su kolegica i ona proplakale cijelu smjenu, bile zamagljene od suza kad su je odjenule u cvjetnu haljinicu.

MT: Što sam u ove dvije godine uočila na ovom mjestu? Uočila sam da kćeri snažnije žale za očevima, da sinovi snažnije oplakuju majke, da bi svi učinili sve da im se pomogne, da mole da ih hranimo kad umirući više ne može gutati, da mole da im dajemo piti, a oni povraćaju i kad ne mogu patnici, bas ne mogu više... ništa. Često rodbina viče, prijeti al’ mi razumijemo, zaista ih umirujemo i prihvaćamo da im srce krvari od tuge i da tu nema mjesta razumu. Nema osude. Ovdje istreniraš strpljivost do savršenstva. I ubrzo uslijedi mir, obitelji se umire i samo im je važno da je netko bio s njihovim najmilijim kad se ugasio.

JB: Svaka je smrt individualna i drugačija.
MT: Da. Netko zaspe, netko ode teško u hropcu, netko iznenada dok ruča... Pamtim slučaj kad je nevjesta došla vidjeti svekrvu i kad je obavještavala muža da mu je majka stabilno. U tom je trenu izdahnula, u sekundi kad je gospođa prekinula razgovor s mužem... Često ima situacija da osoba umre, a da prisutni nije to pojmio. Prijateljica je npr. držala mrtvu prijateljicu za ruku i pričala joj tračeve s posla. Umirući često nisu u potpunosti u zemaljskom carstvu, ali nisu još krenuli put duhovnog. Trenutak odlaska ne osjete svi. Da je Rex bio u sobi on bi sigurno detektirao razdvajanje, počeo lajati i bježati...

JB: Bila sam u londonskom hospiciju s riječkom delegacijom. Smrt na tom mjestu prihvaćaju kao nešto najprirodnije i najnormalnije na svijetu.
MT: Mi smo daleko od toga. Više od polovine pacijenata misli da je na bolničkom odjelu za rehabilitaciju. 95 posto ne govori o smrti. Iz očiju čitaš strah, traže odgovore, nadu, promatraju te kako ih promatraš. Ima ih koji su agitirani, negativni, zvone svakih par minuta, ali ima i šaljivđija, pjevača čak. Imali smo nedavno jednog gospodina koji nas je molio da ga spasimo i to ne od smrti nego od dvije supruge koje su naizmjence ulazile u sobu, i svađale se pred vratima. Baš nas je nasmijavao.

U pravilu razgovora o smrti i umiranju nema. Tvrdim da vjernici lakše odlaze. Pamtim gospođu koja je bila 3 mjeseca kod nas. Nijedanput nije rekla da je to kraj, nikad nikog nije pitala što joj je, nije se žalila, nije govorila o tome. A jedina svježa i aktivna stvar u njihovim tijelima koja buja i postaje sve življa - je smrt. Ne možeš to zanijekati. A ipak je tako.

Jedan jedini slučaj izdvajam - gospodina kojeg smo aspirirali da lakše diše i koji nas je poslije intervencije pitao zašto ga ne pustimo da umre. U našoj kulturi, smrt se ne prihvaća kao dio ciklusa. Možda od početka bolesti ne spremamo čovjeka za putovanje koje ima odredište.”

JB: Slažem se. Londonski hospicij od dijagnoze do kraja, sve pruža na jednom mjestu; i liječenje i rehabilitaciju i usluge koje će im povećati kvalitetu života. Stacionar u staklu - gdje se umire uz sunčane zrake je zapravo kraj tog višegodišnjeg ili višemjesečnog puta. Rijeka ima samo ovu posljednju, terminalnu fazu.
MT: Obitelji često predugo čekaju i na tu stanicu koju srećom imamo, jer misle da ih smještanjem u Hospicij ostavljaju.To je neistina. Tek kad dođu, vide da su njega, med. suport visoko profesionalni i da njihovi najbliži imaju mogućnost dostojanstveno otići.

JB: Mislite li da svojom stručnošću pokrivate sve segmente rada u Hospiciju? Da ste recimo to tako, sve položili.
MT: Nikad dosta učenja. Upisat ću fakultet čim mi dijete malo ojača. Osobno mislim da bih i ja i svi mi morali pojačati socijalne vještine i komunikaciju s obiteljima. To su ožalošćeni, to je posebna kategorija ljudi. Osim toga, često svjedočimo narušenim obiteljskim odnosima, svađama, scenama, raspravama rastavljenih supružnika, ostavinskim zavrzlamama, izgubljenim sinovima koji se vrate majci na samrtnu postelju nakon 10 godina neviđanja itd. Ne znaš koga bi tješio. Često zovemo ravnateljicu u takvim situacijama, sestru Danielu koja to uvijek uspješno smiri.

JB: Tim? Čini se da ste zadovoljni.
MT: Tim izvrstan, ja prezadovoljna. Dolazim vedra na posao, odlazim normalna. Ne bih mijenjala radno mjesto iako me susjedi začuđeno gledaju gdje radim.

JB: Uigrana ste medicinska ekipa.
MT: Da. Ništa ne forsiramo. U njezi i terapiji učinimo što moramo, a drugo sve dogovaramo s umirućim. Pristup individualan. Poštujemo želje. Tko se ne bi kupao danas, ok, sutra će to doći na red sigurno. Pazimo na rane, bolna mjesta... Kad su slučajevi teški; dvije / dvoje smo u njezi, ako se osoba može okrenuti, onda u sobu ulazi jedna med. sestra.

JB: Noćna ili dnevna smjena?
MT: Noću su umirući nemirniji. Vani je mrak, dozivaju nas češće nego danju. Činilo mi se ranije da se više umire noću. Sad mislim da nema pravila. Danju je življe; liječnici su u viziti, smjene se primaju i predaju, glasovi su bučniji, vani je sunce, dolazi fizioterapeutkinja, pacijenti su bolje volje. Noć je iza njih.

JB: Rekli ste da ni najbliži nekad ne znaju da je osoba preminula. Provjeravate smrt?
MT: Mjerimo puls, tlak, pratimo sigurne znakove i tek nakon 15 min. od smrti, obavještavamo obitelj, policiju, mrtvozornika, provodimo postupak kod smrti.”

JB: Neka poruka za kraj?
MT: Voljela bih da svi prihvaćamo smrt prirodnije, s emocijama da, al’ ponavljam prirodnije. Znanja o umiranju se uče, smrt nije tajna. Ni porod nije tajna. Možda su i odlasci i dolasci čuda; ali ne zaboravimo da nitko od nas nikad nije bez ljubavi.


Razgovor zaključujem riječima dr.Ebena Alexandera:

“Stvoritelj dubinski poznaje i voli svakog pojedinog od nas
te bdije nad nama onako kako to ne možemo ni zamisliti.”

Jasna Buketa



Veljača 2020.
Milosrđe u središtu promišljanja ovogodišnjeg Svjetskog dana bolesnika


Svjetski dan bolesnika

„Milosrđe: sebedarje iz ljubavi“ bila je tema tribine kojom je 4. veljače u dvorani Nadbiskupskog doma u Rijeci započelo obilježavanje Svjetskog dana bolesnika. O temi koja bi trebala biti nužna motivacija svima koji o bolesnima i nemoćnima brinu, govorili su izv. prof. dr. sc. vlč. Nikola Vranješ; Snježana Juričić, pomoćnica ravnatelja KBC-a za sestrinstvo; s. Danijela Orbanić, ravnateljica Hospicija u Rijeci te s. Mirjam Jerković ravnateljica Doma za dementne osobe. Voditeljica programa bila je novinarka Irena Hrvatin, a u umjetničkom djelu sudjelovala je vokalna skupina KUD-a Zvir pod ravnanjem Davora Juretića.

„Pojam milosrđa za kršćane je neodvojiv od Božje ljubavi i Božje milosti. Milosrđe je konkretno očitovanje tih dviju stvarnosti“, rekao je u uvodnom predavanju dr. Vranješ. Podsjetio je da je pojam poznat već iz Starozavjetnih tekstova. „Milosrđe se tiče svakog ponaosob, ali i Crkve kao zajednice. Vjernici su pozvani iskazivati milosrđe prema bližnjemu, posebno prema bolesnima i nemoćnima“, rekao je Vranješ potkrepljujući svoje tvrdnje i porukama pape Franje.

Pomoćnica ravnatelja riječkog KBC-a za sestrinstvo, Snježana Juričić, govorila je o milosrđu kao temeljnom stavu kojega bi trebao imati svatko uključen u njegu i brigu za bolesne. „Medicinske sestre u svome poslu svakodnevno vrše duhovna i tjelesna djela milosrđa poznata u kršćanskoj tradiciji“, rekla je Juričić objasnivši kako sam nastanak zvanja sestrinstva ima korijene u kršćanstvu. „Milosrđe u našem zvanju znači darivanje ljubavi, dobrote i sebe. Medicinske sestre pozvane su biti oruđe Božjeg milosrđa i kanal Božje ljubavi“, zaključila je Juričić.

Ravnateljica riječkog Hospicija s. Daniela Orbanić predstavila je rad ove ustanove koja brine o onkološkim bolesnicima u posljednjem stadiju bolesti. Istaknula je kako je duhovnost važna osobina djelatnika jer samo se tako mogu dovoljno posvetiti umirućim osobama. „Bolesna osoba uvijek je u središtu pozornosti naših djelatnika. Medicinske sestre i tehničari stručno su osposobljeni za rad u hospiciju, u suradnji s KBC-om redovite su vizite liječnika, a brojni su i volonteri, dobrotvori i donatori koji pomažu rad hospicija“, podsjetila je s. Daniela. HZZO sufinancira 70% poslovanja Hospicija, a ostatak financijski podmiruju Riječka nadbiskupija te PGŽ, Grad Rijeka, neki gradovi i općine, sponzori i anonimni darivatelji. Od kada je započeo s radom 2013. god. u Hospicij je primljeno 1755 korisnika. Prosječno trajanja boravka korisnika je 17 dana.

Mnogo su manje brojke tek otvorenog Doma za osobe s demencijom, dijelom zato što je tek započeo s radom, ali i zato što se korisnici u njemu puno duže zadržavaju nego u hospiciju. Iako još ne radi punim kapacitetom, Dom će uskoro moći primiti stacionarno 18 osoba u srednjem i terminalnom stadiju bolesti, a nudi i dnevni boravak za 15 - 20 osoba u početnom stadiju bolesti i uslugu savjetovališta i senzorne terapije koja će biti na raspolaganju i onima koji nisu korisnici Doma. „S obzirom na oko 4000 osoba oboljelih od demencije u našoj županiji, objektivno ovaj Dom će pokriti tek maleni broj potrebitih. Nadam se da je to ipak dobar početak koji će pokrenuti lavinu promišljanja o tom problemu, a nakon toga i djela milosrđa“, rekla je ravnateljica s. Mirjam. Objasnila je i sve poteškoće s kojima se susreću osobe koje brinu za oboljele od demencije te istaknula da je to djelovanje pravi primjer milosrđa. „Logika milosrđa suprotna je logici zasluga i time se moramo voditi u svom radu“, rekla je s. Mirjam.

Na kraju tribine ravnatelj riječkog KBC-a dr. Davor Štimac predložio je i kako bi se u Rijeci moglo pomoći starijoj populaciji. Podsjetio je da riječki KBC planira preseljenje u novu zgradu na Sušaku čime bi se oslobodile stare zgrade u središtu grada. Na taj se način otvara mogućnost da se upravo one iskoriste za smještaj i njegu oboljeli starijih osoba. Riječki nadbiskup dr. Ivan Devčić pozvao je sve ljude dobre volje da u godini kada se Rijeka diči titulom Europske prijestolnice kulture stvaraju i žive kulturu milosrđa, ljubavi i solidarnosti. U ime Odbora za organizaciju proslave Svjetskog dana bolesnika, u kojemu uz Riječku nadbiskupiju sudjeluju Klinički bolnički centar Rijeka, Medicinski fakultet u Rijeci, Dom zdravlja PGŽ Rijeka, Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ, Medicinska škola u Rijeci, a pod pokroviteljstvom Primorsko-goranske županije i Grada Rijeke, okupljenima se obratila dr. Asja Valković Mika. Na početku susreta prisjetila se svoje blagopokojne prethodnice prim. Blaženke Kozulić, koja je prije 27 godina bila prva koja je započela s organiziranjem događanja povodom Svjetskog dana bolesnika, a nadbiskup Devčić predvodio je molitvu za pokojnicu.

Svjetski dan bolesnika

Tribina je bila prva u nizu događanja vezanih uz obilježavanje ovoga dana posvećenog bolesnima i nemoćnima, ali i svima koji o njima brinu i koji će se susresti na euharistijskom slavlju kojeg će predvoditi nadbiskup Devčić 11. veljače, na blagdan Gospe Lurdske u istoimenoj kapucinskoj crkvi u Rijeci.

Danijel Delonga



31. siječanj 2020.
Londonsko - riječki hospicijski mostovi


Međunarodni stručni skup

Medijski napisi povodom sedme godišnjice rada Hospicija i održanog stručnog skupa:

• laudato.hr: Sedma obljetnica prvog hrvatskog hospicija

• rijeka.hr: Održan stručni skup o palijativnoj zdravstvenoj skrbi

• novilist.hr: Riječki Hospicij u 7 godina primio 1.755 osoba

• torpedo.media: Riječki hospicij Marija Krucifiksa Kozulić obilježio sedmu godišnjicu rada


Međunarodni stručni skup

Dr. med. Caroline Quilty - Royal Trinity Hospice i ravnateljica riječkog Hospicija - s. Daniela Orbanić

Međunarodni stručni skup

Ravnateljica ispraća goste iz Ujedinjenog Kraljevstva


Siječanj 2020.
Međunarodni stručni skup


Međunarodni stručni skup

Dana 31.01.2020. god. u organizaciji Riječke nadbiskupije i riječkog Hospicija “Marija Krucifiksa Kozulić” povodom 7. godišnjice rada i postojanja prvog hrvatskog hospicija održati će se Međunarodni stručni pod nazivom:

"UNIKATNOST BRITANSKE PALIJATIVNE SKRBI;
RIJEČKO - LONDONSKI HOSPICIJSKI MOSTOVI"

Sudjeluju gosti izlagači iz londonskog hospicija Royal Trinity Hospice. Više informacija o skupu i raspored izlaganja možete pročitati ovdje.



Siječanj 2020.
Studenti Medicinskog fakulteta u Hospiciju


studenti Medicinskog fakulteta u Hospiciju

Studij medicine na engleskom jeziku u Rijeci, otvoren je akademske 2017./18. god. pri Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Program je prilagođen europskoj edukacijskoj mapi.

17. siječnja 2020. god., Hospicij su posjetile sve dosadašnje generacije studenata na engleskom jeziku. Radi se uglavnom o mladim Nijemcima koji vrijedno uče medicinu u Gradu koji teče i koji vrijedno uče naš lijepi ali njima težak croatian language. Suradnja s Medicinskim fakultetom se nastavlja, a na tragu je najave dekana Tomislava Rukavine da će već od sljedeće akademske godine poprimiti i konkretnu formu kroz izborni kolegij iz područja palijativne medicine.

Hospicij na taj način postaje ugovorni praktikum za učenje o palijativnoj medicini uz holistički pristup.

Mladi Nijemci pozvani su na Stručni skup 31. siječnja 2020. u organizaciji riječkog Hospicija kada imaju priliku poslušati predavanja o organizaciji palijativne skrbi u Velikoj Britaniji i radu najstarijeg londonskog Hospicija “Royal Trinity Hospice”.

Jasna Buketa